br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

shvati i doživi sav njihov užas. To<br />
objašnjava povećani interes za takva<br />
mjesta i njihov specifičan pristup.<br />
Poseban naglasak treba staviti na<br />
razvoj «radnih memorijala», što<br />
općenito znači da osim izlaganja<br />
originalnih dokumenata stručno<br />
osoblje posjetiteljima daje detaljnije<br />
podatke o povijesti mjesta i genezi<br />
memorijala. Iako su prve inicijative<br />
za takvu vrstu memorijala potekle<br />
izvan njemačkih granica npr. u<br />
Poljskoj (Majdanek 1944., Auschwitz<br />
1947.), u Izraelu (Jad Vašem 1953.) i u<br />
Nizozemskoj (kuća Ane Frank, 1957.)<br />
mi ćemo se isključivo usredotočiti<br />
na memorijale u Njemačkoj, zemlji<br />
zločinaca. Pri tom moramo imati na<br />
umu posebne povijesne okolnosti te<br />
napomenuti kako su memorijali u bliskom kontaktu i<br />
da su edukacijski pristupi u Njemačkoj bili potaknuti<br />
internacionalnom razmjenom. Usprkos velikom rasponu<br />
različitih političkih sistema i povijesnih gledišta,<br />
memorijali u čitavom svijetu dijele istu želju: časno<br />
sjećanje na žrtve nacističkog režima. «Autentičnost<br />
mjesta» i njihova namjena u vrijeme Trećeg Reicha bila<br />
je presudna da žrtve postanu glavno područje interesa<br />
svakog memorijala.<br />
Devet grupa memorijala u Njemačkoj<br />
U Njemačkoj je moguće razlučiti devet grupa<br />
memorijala – mjesta sudskih zločina i terora Gestapoa,<br />
mjesta njemačkog političkog otpora, koncentracijske<br />
logore za njemačke političke protivnike u prvim<br />
godinama nacističkog režima, koncentracijske<br />
logore koji su od 1938. godine služili kao «mjesta za<br />
obrazovanje i proizvodnju» i kamo su se smještani<br />
zatvorenici iz različitih zemalja, vanjski logori<br />
(Aussenlager) za prisilan rad inozemnih zatvorenika,<br />
groblja s masovnim grobnicama sovjetskih ratnih<br />
zarobljenika, «obrazovni radni logori» i «logori za zaštitu<br />
omladine», mjesta za eutanaziju, «uništavanje neželjenih<br />
života» te napokon bivša židovska mjesta (sinagoge itd.)<br />
Inauguracijom «Haus der Wannsee-Konferenz» u<br />
Berlinu uspostavljen je novi, jedinstveni tip memorijala.<br />
Ta vila ne funkcionira ni kao mjesto divljačkih<br />
smaknuća ni otpora; to je zgrada u kojoj su se 20.<br />
siječnja 1942. godine sastale civilne<br />
sluge nacističke birokracije kako<br />
bi osigurale nesmetano provođenje<br />
«konačnog rješenja» (Endlösung).<br />
Zbog toga ona je vladajuće mjesto<br />
zločinaca i njihovog verbalnog terora.<br />
Pokazuje kako su istrebljivanje Židova<br />
odlučili oni iza glavne scene.<br />
Različiti odnosi prema<br />
prošlosti i njihove posljedice<br />
na razvoj memorijala<br />
Holokaustu u Zapadnoj i<br />
Istočnoj Njemačkoj<br />
Više od četrdeset godina obje su<br />
njemačke države odbijale sumnju o<br />
kontinuiranom postojanju fašizma<br />
i provodile recipročnu strategiju<br />
separacije. Ta je specifična konstelacija zajedno<br />
s njezinim različitim orijentacijama i ovisnosti o<br />
kapitalističkoj i komunističkoj ideologiji utjecala na<br />
socijalnu konstrukciju i instrumentalizaciju prošlosti kao<br />
i njezinu komemoraciju. Uzimajući u obzir divergentne<br />
poglede na prošlost, njemački sociolog Rainer<br />
Lepsius razlučio je istočnonjemački «univerzalizam»<br />
nacionalsocijalizma kao fašizma od zapadnonjemačke<br />
«internacionalizacije» Trećeg Reicha kao neetičkog<br />
nasljeđa – sa sugestijom da ih je potrebno integrirati. Te<br />
interpretacije bile su konstitutivne za političku kulturu<br />
oba sistema. Dok je univerzalizam omogućio DDR-u<br />
da razumije «prošlost kao prednost» koja sugerira<br />
strukturalnu i socijalno-ekonomsku reorganizaciju,<br />
tj. radikalni prekid s tradicijom nacističkog režima i<br />
kapitalizma Weimarske Republike, internacionalizacija<br />
bivše Savezne Republike vodila je interpretaciji<br />
«prošlosti kao tereta». Obilježavajući se kao državanasljednica<br />
Njemačkog carstva, Zapadna Njemačka<br />
također je pokušala opravdati i legalizirati svoj zahtjev<br />
za jedinstvenom reprezentacijom. Službeno prihvaćanje<br />
nacističke baštine stoga nije ograničilo opće simpatije za<br />
ideju o tzv. «konačnom prekidu». Izrazi poput «nulti sat»<br />
pokazuju želju Zapadne Njemačke da se razlikuje od<br />
Trećeg Reicha.<br />
Naravno takva stajališta imala su utjecaja na rad<br />
memorijala Holokaustu u prvim desetljećima njihovog<br />
postojanja. Istraživanje i povijesna edukacija usredotočili<br />
34