br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

Hodajući galerijama, susrećući se s umjetničkim<br />
djelima in vivo, dakle i u ambijentu koji ih na<br />
poseban način oživljuje, Finci ispisuje vlastitu poetiku<br />
imaginacije, njezin likovni aspekt, njezine filozofske<br />
reference; imaginaciju kao čin kreacije i čin mišljenja<br />
koji, dakako, u oba slučaja prethodi svakoj slici.<br />
Ovdje i slici koja je objekt mišljenja i mišljenju koje se<br />
pretvara u krajnje osobni tekst. Dakle, imaginirati neki<br />
svoj svijet, neki njegov isječak i potom tvoriti sliku,<br />
nije bitno drukčije nego je vlastitom imaginacijom<br />
recipirati, asocirati je i evocirati iz vlastite prošlosti,<br />
odčitavati je u njezinu današnjem obliku, dekodirati<br />
nju i njezin svijet, učitavati u njezinu recepciju sav svoj<br />
svijet, svoju intelektualnu i emocionalnu vlastitost.<br />
Otuda je Fincijeva knjiga i odčitavanje sebe, svoga<br />
sinkroniteta (hic et nunc) u povijesnoj dijakroniji<br />
mišljenja, filozofskog, poetičkog mišljenja, koje je<br />
prolazilo mijene otkrivajući pritom prirodu imaginacije,<br />
njezine psihološke aspekte, te njezine estetske i filozofske<br />
„statuse“ od vremena Heraklita i Aristotela preko<br />
Augustina do našega doba, tj. Foucaulta ili Derride,<br />
primjerice. Jednostavno, riječ je o knjizi znanja i<br />
knjizi snažnih, nerijetko poetiziranih, autobiografskih<br />
reminiscencija. Pisana fragmentarno djeluje kao potpuri,<br />
premda sjajno ukomponiranih i orkestriranih cjelina,<br />
koje se mogu čitati jednako „napreskok“ kao i „ab ovo“.<br />
Kao mogući dnevnik „dekodiranja“ umjetnosti ili barem<br />
jednog od njezinih aspekata.<br />
I ako je ovdje, na kraju, dopušteno biti nešto osobniji<br />
nego bi to tip teksta (prikaz) podnosio, onda bih<br />
ovu knjigu u nekoj, moguće i iracionalnoj asocijaciji,<br />
i ne samo po čitljivosti i privlačnosti, usporedio s<br />
Kunderinom Zavjesom (Meandar, Zagreb, 2006.) ili<br />
uopće njegovim „teorijskim“ tekstovima u kojima on,<br />
osim ostaloga, teorijsko-praktički (č. aplikacijski) tretira<br />
varijaciju (usp. donekle i Jacques i njegov gospodar, te<br />
Iznevjerene oporuke), jer Imaginacija ima u sebi i taj<br />
snažni varijacijski sloj, premda je on teorijski gušće<br />
ispisan od Kunderinog, eminentno literarnog.<br />
Željko IVANKOVIĆ<br />
(tekst objavljen u časopisu Novi izraz, br. 45/46,<br />
Sarajevo 2009)<br />
Ulica Ervina Schlesingera u Ashdodu<br />
U najvećoj izraelskoj luci Ashdod u studenome<br />
je svečano otvorena ulica koja nosi ime hrvatskoga<br />
glazbenika Ervina Schlesingera. Svečanosti su bili<br />
nazočni predsjednik ashdodskog okruga, predstavnici<br />
izraelskog parlamenta Knesseta i glavnog rabinata te<br />
mnogi drugi visoki gosti.<br />
Bariton Ervin Schlesinger (1904. - 1965.) bio je<br />
zvijezda u usponu opere HNK, dok taj uspon nisu<br />
prekinule strahote Drugog svjetskog rata. Čudom<br />
preživjevši te strahote, nakon što mu je zaplijenjena<br />
cjelokupna imovina, Ervin Schlesinger 1949.<br />
godine odlazi u Izrael, gdje osniva vlastiti glazbeni<br />
konzervatorij. Prerana smrt prekinula je i ovu karijeru.<br />
U počast Ervinu Schlesingeru u Izraelu se već nekoliko<br />
godina održava ciklus komornih koncerata na kojima<br />
je predstavljeno desetak hrvatskih interpretatora i<br />
kompozitora.<br />
U svakom izraelskom gradu postoje ulice slavnih<br />
izraelskih načelnika glavnog stožera Davida Eliezera<br />
Dade i Haima Bar Leva, koji su bitan dio života prije<br />
dolaska u Izrael proveli u Zagrebu. Koliko nam je<br />
poznato, ovo je prvi put da neka izraelska ulica nosi ime<br />
nekog hrvatskog glazbenika, rođenog u Zagrebu.<br />
U ovoj ulici nalazi se i upravna zgrada Ashdod<br />
Bonded, vodeće tvrtke u toj izraelskoj luci, čiji je vlasnik<br />
sin Ervina Schlesingera, Samuel Ivan, počasni konzul<br />
Republike Hrvatske u Izraelu.<br />
Dušan Mihalek<br />
hakolהקול<br />
29