br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

su se na razdoblje od 1933. do 1945.<br />
godine. To se razdoblje činilo izoliranim<br />
od ostatka njemačke povijesti, a poricao<br />
se svaki kontinuitet nacističkog režima<br />
s prošlošću i vremenom poslije njega.<br />
Službena verzija bivše DDR s druge<br />
strane pokušala je sakriti činjenicu kako<br />
je najavljena promjena svih suradnika na<br />
ključnim položajima na kraju propala<br />
zbog nedostatka stručnosti. Međutim<br />
mit o radikalnom prekidu oslobodio<br />
je populaciju i omogućio joj da se<br />
usredotoči na sadašnju i buduću politiku.<br />
Dakle, zadaća memorijala Holokaustu<br />
bilo je insistiranje na stvaranju<br />
socijalno osviještenog razumijevanja<br />
prošlosti. Nije se smjeralo kritičkim<br />
refleksijama. Politika separacije<br />
uključivala je pojednostavljeno<br />
izjednačivanje kapitalizma i fašizma s<br />
jedne i komunizma i fašizma s druge<br />
strane unutar obje države. Rezultat<br />
je bio različito oblikovanje «istine».<br />
Dok je Istočna Njemačka ustrajala na<br />
komunističkom otporu i dugo vremena<br />
ignorirala konzervativni i vojni otpor,<br />
Zapadna Njemačka je pronašla drugi<br />
put. Proslava njemačkog otpora pedeset<br />
godina nakon neuspjelog pokušaja<br />
ubojstva 20. srpnja 1944. godine ilustrira<br />
koliko je duboko bilo podijeljeno sjećanje<br />
podijeljenog njemačkog naroda i koliko<br />
dugo te ograničene teze mogu opstati.<br />
Godine 1994. ni Helmut Kohl, ni koji<br />
drugi govornik, četiri godine nakon<br />
ujedinjenja, nije spomenuo ni jednog<br />
pripadnika komunističkog otpora.<br />
Razvoj memorijala Holokaustu u<br />
Zapadnoj Njemačkoj<br />
Prvi memorijal u Zapadnoj Njemačkoj<br />
bio je «Gedenkstätte des Deutschen<br />
Widerstandes» osnovan 1955. godine.<br />
Za utemeljenje koncentracijskih<br />
logora kao memorijala trebalo je proći<br />
dvadeset godina. U većini slučajeva<br />
njihovo otvaranje djelo je pojedinaca ili<br />
inicijativa bivših zatvorenika, a često je<br />
bio potreban i inozemni pritisak. Dugi<br />
niz godina je Dachau bio jedini radni<br />
memorijal Holokaustu u Zapadnoj<br />
Njemačkoj. Konačno, refleksije<br />
studentskih nemira 1968. godine i velik<br />
interes javnosti za američke filmove o<br />
Holokaustu krajem sedamdesetih godina<br />
označili su u Zapadnoj Njemačkoj<br />
prekretnicu u raspravama o vlastitoj<br />
prošlosti. Slijedeći parolu «kopaj tamo<br />
gdje stojiš», rastao je interes za povijest.<br />
Taj entuzijazam za radionice o povijesti<br />
i druge privatne inicijative često su<br />
kulminirale institucionaliziranjem<br />
različitih vrsta memorijala. Iako je taj<br />
pokret bio i još uvijek jest od velikog<br />
značenja za borbu Zapadne Njemačke<br />
s njezinom prošlošću, potrebno je<br />
istaknuti i njegove nedostatke. To<br />
socijalno istraživanje prošlosti od<br />
samog je početka sadržavalo i izvjesnu<br />
jednostranost. Trebalo je imati na umu<br />
kontekst i sagledati sistem kao cjelinu.<br />
Razvoj memorijala Holokaustu u<br />
Istočnoj Njemačkoj<br />
Dok je u Zapadnoj Njemačkoj<br />
razvoj memorijala bio potican<br />
međunarodnim utjecajem, u Istočnoj<br />
Njemačkoj vlada je relativno rano<br />
investirala u institucionaliziranje<br />
memorijalnih mjesta. Od 1958. do<br />
1961. godine bila su utemeljena tri<br />
nacionalna memorijala: Buchenwald,<br />
Ravensbruck (koncentracijski logor<br />
za žene) i Sachsenhausen (bivši<br />
administrativni koordinacijski centar<br />
svih logora). U skladu s njihovim<br />
značajem za komunistička uvjerenja<br />
Buchenwald je postao najvećim<br />
memorijalom Istočne Njemačke. Veliki<br />
«spomenik upozorenja» služio je kao<br />
službeno mjesto proslave inicijacijske<br />
zakletve (Jugendweihe), kojom su<br />
četrnaestogodišnjaci stjecali socijalni<br />
status odraslih osoba.<br />
hakolהקול<br />
35