br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

Na prvi pogled ništa u Solunu ne podsjeća na činjenicu da je ovaj grčki grad nekad bio poznat kao<br />
‘’Jeruzalem Balkana’’. Prilično monotona betonska arhitektura, ranokršćanski i bizantski spomenici<br />
te antičke iskopine okružene modernim stambenim blokovima ne daju naslutiti da je ovdje nekad<br />
cvjetala sefardska kultura i da su Židovi činili većinu stanovništva sve do 1920-ih.<br />
SOLUN - JERUZALEM BALKANA<br />
Tragova kulture koja je obilježila povijest Soluna od<br />
16. do 20. stoljeća danas je jako malo i prosječan turist<br />
teško će na njih uopće naići osim ako ih ciljano ne<br />
traži. Ne naglašava se to niti u turističkim brošurama,<br />
gdje se Solun opisuje kao ‘’alternativni’’ grčki grad,<br />
‘’umjetnički’’, ‘’nekonvencionalan’’, no rijetko se<br />
spominje njegova multikulturalna prošlost. Sve što je<br />
danas ostalo je par vila koje su pripadale prominentnim<br />
židovskim obiteljima, jedna džamija sagrađena za<br />
zajednicu deunmé (Židove koji su se preobratili na<br />
islam slijedeći lažnog mesiju Sabbatai Zevija) i par<br />
novijih sinagoga, sagrađenih nakon velikog požara 1917.<br />
godine u kojem je izgorio cijeli povijesni centar Soluna,<br />
uključujući sve 32 povijesne sinagoge.<br />
Stoga je najbolji način za upoznavanje ‘’sefardskog<br />
Soluna’’ posjet tamošnjem Židovskom muzeju, relativno<br />
malom muzeju smještenom u jednoj od rijetkih zgrada<br />
u središtu grada koje su preživjele veliki požar. Nekad je<br />
u toj zgradi bio smješten<br />
ured židovskih novina<br />
L’independent (francuski<br />
naziv ne treba iznenaditi,<br />
jer su elitni židovski<br />
krugovi u Solunu govorili<br />
francuski i to zahvaljujući<br />
školi Alliance Israelite<br />
Universelle), a 1997. godine<br />
zgrada je renovirana<br />
povodom proglašenja<br />
Soluna kulturnom<br />
prijestolnicom Europe te<br />
godine.<br />
Prvo s čime se posjetitelj<br />
upoznaje u muzeju<br />
jest slavni solunski<br />
židovski nekropolis,<br />
najstariji i najveći na<br />
sefardskom Istoku,<br />
ovdje dokumentiran<br />
fotografijama i nekolicinom sačuvanih fragmenata<br />
nadgrobnog kamenja. Groblje se nalazilo u istočnom<br />
dijelu grada, izvan gradskih zidina, a opseg mu se<br />
počeo povećavati nakon dolaska iberskih Židova da bi<br />
do Prvog svjetskog rata doseglo površinu od 320 000<br />
kvadratnih metara.<br />
Nekropolis je preživio veliki požar, grubu helenizaciju<br />
Soluna i popratne ispade antisemitskog nasilja, da bi<br />
ga 1942. godine uništili nacisti, a ruševine dodatno<br />
poharale mase u uvjerenju da su Židovi tamo skrili<br />
svoja blaga. Nadgrobne stele su zatim korištene kao<br />
građevinski materijal u gradnji školskih igrališta, zgrada<br />
fakulteta, pločnika, a hebrejski natpisi često nisu ni<br />
uklonjeni tako da se i danas mogu vidjeti.<br />
Izložba pokušava oslikati značaj koji je groblje imalo<br />
za židovsku zajednicu – bilo je to mjesto koje se često<br />
posjećivalo, naročito su ga posjećivale žene, a ti su se<br />
posjeti zvali ziyaras, što na turskom znači hodočašće.<br />
46