br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

naravno uz stražara iza naših leđa koji je pazio da nitko<br />
ne zabušava. Pri tom branju mogli smo pomoći jedan<br />
drugom. Kada su nam ruke bile već jako smrznute,<br />
dopustili su nam, kako koji čuvar, da naložimo malo<br />
kukuruzovine, da zgrijemo malo ruke jer inače ne bismo<br />
mogli dalje raditi. Bili smo slabo obučeni, već davno<br />
prije u poderanim cipelama a vjetar je nekada u tim<br />
predjelima jako puhao. Pravi sjeverni vjetar a snijeg je<br />
padao. Jednog dana pored nas su dovedeni politički<br />
zarobljenici iz zatvora. Imali su samo deku na leđima, u<br />
tim hladnim danima. Izgledali su stravično, izgladnjelo,<br />
jadno, prestrašeno. Kopali su rovove u toj smrznutoj<br />
zemlji. Gledali smo jedan u drugoga razmišljajući svatko<br />
o svojoj sudbini. Stražari su ih čuvali. Tu i tamo smo<br />
uspjeli baciti im koji korijen šećerne repe, a da to nisu<br />
vidjeli niti naši niti njihovi stražari.<br />
Ponovno Strasshoff<br />
Bili su to dani koji se ne zaboravljaju. Koliko god<br />
sam bila mala, neki događaji duboko su mi se usjekli u<br />
sjećanje.<br />
Nekada sam morala ići na oranje s jednim talijanskim<br />
ratnim zarobljenikom. Vodila sam vola jer inače ne bi<br />
išao gdje treba. Talijan se zvao Pipo, imao je svoju obitelj<br />
u Italiji, bio je srednjih godina. Bilo je puno ratnih<br />
zarobljenika Talijana. Oni su potpadali pod vojni zakon,<br />
nisu bili samo brojevi kao mi. Dobivali su pakete od<br />
obitelji, čak i pisma. Imali su i svojeg postolara koji je<br />
poslije i nama logorašima popravljao cipele, jer su bile<br />
već davno istrošene. Živjeli smo u istom dvorištu. Jako<br />
su nas zavoljeli, pomagali nam i s hranom kada se je to<br />
moglo. Pipo je sa mnom dijelio svoju užinu dok smo<br />
orali. U našoj kuhinji radila je kantorova žena koja je<br />
„čuda“ stvarala od ono malo hrane koja nam je bila<br />
dodijeljena. Dobili smo i neke čudne sapune koji se nisu<br />
pjenili. Pitali smo se kakovi su to sapuni, ali smo ih<br />
upotrijebili jer drugih nije bilo. Sapuni su na sebi imali<br />
neke brojeve i tri slova RIF. Kada smo se nakon rata<br />
vratili u Apatin, saznali smo da ta tri slova znače Reine<br />
Israelische Fett, to jest – čista izraelska mast. Radili su se<br />
u tvornicama sapuna uz krematorije u mjestu Belsetz na<br />
sjeveru Poljske gdje su pogubljivani Židovi-logoraši. Još<br />
uvijek čuvam takva dva sapuna.<br />
Živjelo se svakako, ali se živjelo. Stalno smo mislili<br />
da bi bilo dobro da što prije dođe kraj rata, ali smo<br />
se bojali da to nećemo dočekati. Bili smo tjelesno i<br />
duševno iscrpljeni. Imali smo silnu želju da se živi<br />
vratimo kućama. Ta nada nas je održavala. Međuljudski<br />
odnosi i među nama logorašima nisu bili idealni. Neki<br />
nisu htjeli raditi subotom, stražari su nam prijetili<br />
smrću, ali ni to nije pomoglo. Imali smo svog kapoa<br />
koji je za sve to odgovarao. I on se bojao za sebe i za<br />
nas. Nije mu bilo lako. Dani su prolazili nekada lakše<br />
nekada teže i već se osjećao kraj rata kada su nas opet<br />
skupili, naredba je došla preko noći. Nitko ništa nije<br />
znao. Odvezli su nas opet u sabirni logor Strasshoff,<br />
u onaj užas. Već smo otprilike znali što nas čeka.<br />
Bodljikava žica oko logora, barake, umjesto kreveta<br />
daske pokriveni slamom i brojnim svojim stanovnicima,<br />
buhama, stjenicama i ušima. Neizreciva glad, opet<br />
otvaranje vode na sate i još mnogo štošta, samo smo<br />
tada već bili jako iscrpljeni i umorni. Bilo je to stvarno<br />
neizdržljivo. Muškarce su pokupili jer se logor pomalo<br />
selio s kuhinjom, rendgenom te ostalim aparatima i<br />
tehničkom robom. Sve je to trebalo pakirati i odvoziti.<br />
Tata se nekada vratio s koricama krumpira koje je našao<br />
na smetlištu. Skupio je i mala drvca oko baraka, a u<br />
našoj baraci bila je mala pećica u kojoj je naložio malo<br />
vatre i pekao te korice koje smo jeli kao jedinu hranu.<br />
Nevjerojatno, ali istinito. U logoru je već vladao kaos i<br />
bezglavlje. Bilo je sve manje stražara, neki logoraši su već<br />
i bježali.<br />
Svijeće i suze<br />
Jednoga dana me je logorašica Vera Rosenfeld, nešto<br />
starija od mene, odvela u susjednu baraku. Neki od<br />
naših logoraša stražarili su pred barakom a unutar<br />
smo pjevali Internacionalu. I u tom logoru radile su se<br />
nevjerojatne stvari, naravno koliko se u tim uvjetima<br />
moglo, jer su Nijemci još uvijek bili prisutni i na<br />
oprezu. Jednoga dana su sve nas opet skupili i odveli u<br />
G-kola. Već smo bili potpuno izluđeni tim bezbrojnim<br />
selidbama, kada su željezničku stanicu u Strasshoffu<br />
bombardirali Englezi u cilju sprječavanja našeg daljnjeg<br />
transporta. Nažalost tom prilikom pogođeni su i neki<br />
od naših vagona. Nije se moglo dalje vlakom, tako<br />
da su otvorili vagone i vraćali nas natrag u logor.<br />
Tada smo vidjeli da je na vagonima kredom napisano<br />
Teresienstadt.To je bio sabirni logor smrti. Nismo tamo<br />
dospjeli zahvaljujući Englezima. Sve se to odigralo<br />
jako brzo. Rusi su bili skoro pred logorom, opkolili ga<br />
i zauzeli. Ponašali su se kao svaka druga vojska u toj<br />
situaciji. Bili su nemilosrdni prema ženama. Tada je<br />
tata odlučio da bježimo iz logora noseći samo tatinu<br />
52