02.01.2015 Views

br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

SHOW MORE
SHOW LESS

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.

naravno uz stražara iza naših leđa koji je pazio da nitko<<strong>br</strong> />

ne zabušava. Pri tom <strong>br</strong>anju mogli smo pomoći jedan<<strong>br</strong> />

drugom. Kada su nam ruke bile već jako smrznute,<<strong>br</strong> />

dopustili su nam, kako koji čuvar, da naložimo malo<<strong>br</strong> />

kukuruzovine, da zgrijemo malo ruke jer inače ne bismo<<strong>br</strong> />

mogli dalje raditi. Bili smo slabo obučeni, već davno<<strong>br</strong> />

prije u poderanim cipelama a vjetar je nekada u tim<<strong>br</strong> />

predjelima jako puhao. Pravi sjeverni vjetar a snijeg je<<strong>br</strong> />

padao. Jednog dana pored nas su dovedeni politički<<strong>br</strong> />

zarobljenici iz zatvora. Imali su samo deku na leđima, u<<strong>br</strong> />

tim hladnim danima. Izgledali su stravično, izgladnjelo,<<strong>br</strong> />

jadno, prestrašeno. Kopali su rovove u toj smrznutoj<<strong>br</strong> />

zemlji. Gledali smo jedan u drugoga razmišljajući svatko<<strong>br</strong> />

o svojoj sudbini. Stražari su ih čuvali. Tu i tamo smo<<strong>br</strong> />

uspjeli baciti im koji korijen šećerne repe, a da to nisu<<strong>br</strong> />

vidjeli niti naši niti njihovi stražari.<<strong>br</strong> />

Ponovno Strasshoff<<strong>br</strong> />

Bili su to dani koji se ne zaboravljaju. Koliko god<<strong>br</strong> />

sam bila mala, neki događaji duboko su mi se usjekli u<<strong>br</strong> />

sjećanje.<<strong>br</strong> />

Nekada sam morala ići na oranje s jednim talijanskim<<strong>br</strong> />

ratnim zarobljenikom. Vodila sam vola jer inače ne bi<<strong>br</strong> />

išao gdje treba. Talijan se zvao Pipo, imao je svoju obitelj<<strong>br</strong> />

u Italiji, bio je srednjih godina. Bilo je puno ratnih<<strong>br</strong> />

zarobljenika Talijana. Oni su potpadali pod vojni zakon,<<strong>br</strong> />

nisu bili samo <strong>br</strong>ojevi kao mi. Dobivali su pakete od<<strong>br</strong> />

obitelji, čak i pisma. Imali su i svojeg postolara koji je<<strong>br</strong> />

poslije i nama logorašima popravljao cipele, jer su bile<<strong>br</strong> />

već davno istrošene. Živjeli smo u istom dvorištu. Jako<<strong>br</strong> />

su nas zavoljeli, pomagali nam i s hranom kada se je to<<strong>br</strong> />

moglo. Pipo je sa mnom dijelio svoju užinu dok smo<<strong>br</strong> />

orali. U našoj kuhinji radila je kantorova žena koja je<<strong>br</strong> />

„čuda“ stvarala od ono malo hrane koja nam je bila<<strong>br</strong> />

dodijeljena. Dobili smo i neke čudne sapune koji se nisu<<strong>br</strong> />

pjenili. Pitali smo se kakovi su to sapuni, ali smo ih<<strong>br</strong> />

upotrijebili jer drugih nije bilo. Sapuni su na sebi imali<<strong>br</strong> />

neke <strong>br</strong>ojeve i tri slova RIF. Kada smo se nakon rata<<strong>br</strong> />

vratili u Apatin, saznali smo da ta tri slova znače Reine<<strong>br</strong> />

Israelische Fett, to jest – čista izraelska mast. Radili su se<<strong>br</strong> />

u tvornicama sapuna uz krematorije u mjestu Belsetz na<<strong>br</strong> />

sjeveru Poljske gdje su pogubljivani Židovi-logoraši. Još<<strong>br</strong> />

uvijek čuvam takva dva sapuna.<<strong>br</strong> />

Živjelo se svakako, ali se živjelo. Stalno smo mislili<<strong>br</strong> />

da bi bilo do<strong>br</strong>o da što prije dođe kraj rata, ali smo<<strong>br</strong> />

se bojali da to nećemo dočekati. Bili smo tjelesno i<<strong>br</strong> />

duševno iscrpljeni. Imali smo silnu želju da se živi<<strong>br</strong> />

vratimo kućama. Ta nada nas je održavala. Međuljudski<<strong>br</strong> />

odnosi i među nama logorašima nisu bili idealni. Neki<<strong>br</strong> />

nisu htjeli raditi subotom, stražari su nam prijetili<<strong>br</strong> />

smrću, ali ni to nije pomoglo. Imali smo svog kapoa<<strong>br</strong> />

koji je za sve to odgovarao. I on se bojao za sebe i za<<strong>br</strong> />

nas. Nije mu bilo lako. Dani su prolazili nekada lakše<<strong>br</strong> />

nekada teže i već se osjećao kraj rata kada su nas opet<<strong>br</strong> />

skupili, naredba je došla preko noći. Nitko ništa nije<<strong>br</strong> />

znao. Odvezli su nas opet u sabirni logor Strasshoff,<<strong>br</strong> />

u onaj užas. Već smo otprilike znali što nas čeka.<<strong>br</strong> />

Bodljikava žica oko logora, barake, umjesto kreveta<<strong>br</strong> />

daske pokriveni slamom i <strong>br</strong>ojnim svojim stanovnicima,<<strong>br</strong> />

buhama, stjenicama i ušima. Neizreciva glad, opet<<strong>br</strong> />

otvaranje vode na sate i još mnogo štošta, samo smo<<strong>br</strong> />

tada već bili jako iscrpljeni i umorni. Bilo je to stvarno<<strong>br</strong> />

neizdržljivo. Muškarce su pokupili jer se logor pomalo<<strong>br</strong> />

selio s kuhinjom, rendgenom te ostalim aparatima i<<strong>br</strong> />

tehničkom robom. Sve je to trebalo pakirati i odvoziti.<<strong>br</strong> />

Tata se nekada vratio s koricama krumpira koje je našao<<strong>br</strong> />

na smetlištu. Skupio je i mala drvca oko baraka, a u<<strong>br</strong> />

našoj baraci bila je mala pećica u kojoj je naložio malo<<strong>br</strong> />

vatre i pekao te korice koje smo jeli kao jedinu hranu.<<strong>br</strong> />

Nevjerojatno, ali istinito. U logoru je već vladao kaos i<<strong>br</strong> />

bezglavlje. Bilo je sve manje stražara, neki logoraši su već<<strong>br</strong> />

i bježali.<<strong>br</strong> />

Svijeće i suze<<strong>br</strong> />

Jednoga dana me je logorašica Vera Rosenfeld, nešto<<strong>br</strong> />

starija od mene, odvela u susjednu baraku. Neki od<<strong>br</strong> />

naših logoraša stražarili su pred barakom a unutar<<strong>br</strong> />

smo pjevali Internacionalu. I u tom logoru radile su se<<strong>br</strong> />

nevjerojatne stvari, naravno koliko se u tim uvjetima<<strong>br</strong> />

moglo, jer su Nijemci još uvijek bili prisutni i na<<strong>br</strong> />

oprezu. Jednoga dana su sve nas opet skupili i odveli u<<strong>br</strong> />

G-kola. Već smo bili potpuno izluđeni tim bez<strong>br</strong>ojnim<<strong>br</strong> />

selidbama, kada su željezničku stanicu u Strasshoffu<<strong>br</strong> />

bombardirali Englezi u cilju sprječavanja našeg daljnjeg<<strong>br</strong> />

transporta. Nažalost tom prilikom pogođeni su i neki<<strong>br</strong> />

od naših vagona. Nije se moglo dalje vlakom, tako<<strong>br</strong> />

da su otvorili vagone i vraćali nas natrag u logor.<<strong>br</strong> />

Tada smo vidjeli da je na vagonima kredom napisano<<strong>br</strong> />

Teresienstadt.To je bio sabirni logor smrti. Nismo tamo<<strong>br</strong> />

dospjeli zahvaljujući Englezima. Sve se to odigralo<<strong>br</strong> />

jako <strong>br</strong>zo. Rusi su bili skoro pred logorom, opkolili ga<<strong>br</strong> />

i zauzeli. Ponašali su se kao svaka druga vojska u toj<<strong>br</strong> />

situaciji. Bili su nemilosrdni prema ženama. Tada je<<strong>br</strong> />

tata odlučio da bježimo iz logora noseći samo tatinu<<strong>br</strong> />

52

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!