br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

Prije Drugoga svjetskog rata u Židovskoj općini Zagreb djelovala je židovska škola. Djeca su učila<br />
ozbiljne stvari, stjecala obrazovanje i znanje o židovskoj tradiciji i kulturi, a kao i sva djeca izvodila su i<br />
nepodopštine... Svoja sjećanja na to doba, na generaciju 1934.-38. Židovske škole u Zagrebu, donosi<br />
nam Lea Fuerth-Kriesbacher.<br />
Sjećanja na našu školu<br />
Bila jednom u našoj kući u Palmotićevoj 16 osnovna<br />
škola. Bila je to židovska škola, koja je osnovana nakon<br />
Prvog svjetskog rata, a ukinuta je 1941. godine. Tko ju<br />
je ukinuo Znamo!<br />
Tu školu polazila su židovska djeca, većina iz imućnih<br />
ili dobrostojećih obitelji. Naši roditelji bili su dužni<br />
pružiti materijalnu pomoć onima koji nisu bili u<br />
mogućnosti svojoj djeci osigurati sve što im je bilo<br />
potrebno.<br />
Učiteljice su bile vrlo pomno birane pa su neke čak i<br />
završile fakultet, a zbog krize nisu mogle naći posao u<br />
srednjim školama.<br />
Bio je to slučaj s mojoj divnom, dragom učiteljicom<br />
Alice Dukes, koja je na žalost stradala u logoru. Direktor<br />
škole bio je gospodin Margl. Kako je moje prvo ime bilo<br />
Nora, drugo Lea, a prezime Fuerth, gospodin Margl je<br />
prilikom upisao u školu upozorio moju majku da će mi<br />
djeca zagorčati život rugajući mi se da sam „furt nora“<br />
(„stalno luda“ u dijalektu). Tako sam postala Lea i ostala<br />
do danas.<br />
Palmotićeva ulica bila je naše igralište, bolje rečeno<br />
ratište. Paraleleni razredi vodili su borbe. Ratovali su<br />
zapravo dječaci, ali i dvije „uzorne“ djevojčice, mala<br />
Dagmar i moja malenkost kao vojskovođa. U jeku<br />
najžešće borbe i makljaže osvanula je moja majka. Moj<br />
nesuđeni „dečko“ Braco Musafija poderao mi je remen<br />
torbe i ja sam bila na podu. Moj protivnik Braco otišao<br />
je kući poderanih hlača, što bijaše moje (ne)djelo. Kazne<br />
nisu izostale. Uobičajeno – kućni zatvor!<br />
Hanuka zabave, proslave blagdana i druženja bilo je<br />
kao i sada, no posebno za djecu i odrasle, a na kraju<br />
školske godine bila je školska priredba. Imali smo<br />
predstavu o kralju Salamonu i mene izabraše za kraljicu<br />
od Sabe. Moj kralj, ali i prijatelj i partner, bio je Koki<br />
Weiss, najzločestiji tip u školi. „Mudri Salamon“ mi<br />
je usred predstave dobacio neku uvredu, a ja njemu<br />
pljusketinu... Istrgnuo mi je s glave krunu od papira i.....<br />
tada su spustili zastor. Publika, uglavnom naši roditelji,<br />
smijali su se tako da se dvorana orila! Kazna je bila<br />
drastična! Zabrana ovoga i onoga!<br />
I evo još jedne nepodopštine: S Kokijem u kompi<br />
dogovorili smo da ćemo neozlijeđeno prošetati kroz<br />
velika staklena vrata koja su dijelila hodnik, koji je vodio<br />
do zbornice. Koki je razrezao obje ruke do lakata, dok<br />
sam ja prošla neozlijeđena. Staklo je bilo u komadima,<br />
Koki povezanih ruku, a naši su očevi morali platiti novo<br />
staklo! Al’ je bilo batina!<br />
Osim tučnjava i fakinarija, bilo je i ranih, dječjih<br />
ljubavi.<br />
Djevojčice iz razreda, a s njima i ja, uzdisale smo za<br />
jednim malim odlikašem, Heinijem. Nije baš bio ni<br />
previše zgodan, no bio je u modi. Braco poderanih<br />
hlača, želio je da se igramo muža i žene, a naš sin bi bio<br />
moj bratić Mihael, nježnoga rasta. To nisam nikako<br />
prihvatila! Ironija sudbine: Braco mi je ostao najdraži<br />
prijatelj.<br />
Učili smo mnogo i dobro. Tražili su to od nas<br />
naši roditelji, a i učitelji. Vjeronauk je bio vrlo važan<br />
predmet. Učili smo hebrejske molitve, čitajući hebrejske<br />
slova, ali nismo učili što pojedine riječi znače.<br />
Bila je ta naša škola bez sumnje najbolja škola<br />
osnovnog obrazovanja u Zagrebu. Mnogi su nakon<br />
završetka naše škole bili odlični i vrlo dobri učenici<br />
zahvaljujući izvrsnim temeljima.<br />
Holokaust, „alije“ za Izrael i naše visoke godine učinili<br />
su svoje. Danas možemo na prste nabrojati koliko nas<br />
ima na životu. U Zagrebu se vrlo rado sjećamo tih dana<br />
sreće, veselja i smijeha te humanosti, što su nam nastojali<br />
utuviti u naše glave. Također se svega toga sjećaju i svi<br />
oni koji još žive u raznim krajevima Hrvatske i svijeta.<br />
Ova naša kuća, naša Općina, i tada je bila naš dragi<br />
dom, kao što je to i ostala kroz sve prohujale godine –<br />
do dana današnjega.<br />
Lea Fuerth- Kriesbacher<br />
54