br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.
br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.
br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
logora. Nama je to bilo nevjerojatno. Čitavu noć nismo<<strong>br</strong> />
oka sklopili, ali se čudo dogodilo. Sutradan sam izašla<<strong>br</strong> />
s ostalima kroz vrata logora uz pomoć zapovjednika<<strong>br</strong> />
logora. Spasio mi je život! Šteta da mu nisam znala ime.<<strong>br</strong> />
Bilo je i takvih ljudi, samo nažalost jako malo,<<strong>br</strong> />
Težak prisilni rad u<<strong>br</strong> />
neljudskim uvjetima<<strong>br</strong> />
Kada smo izišli kroz logorska<<strong>br</strong> />
vrata, sastavljane su grupe od po<<strong>br</strong> />
45 logoraša. Među njima ja sam<<strong>br</strong> />
bila najmlađa. Stavili su nas na<<strong>br</strong> />
kamione i vozili u nepoznato.<<strong>br</strong> />
Temperaturu više nisam imala.<<strong>br</strong> />
Vozeći se stigli smo u Schönfeld.<<strong>br</strong> />
Lijepo pitoreskno malo<<strong>br</strong> />
austrijsko mjesto nedaleko od<<strong>br</strong> />
Semmeringa. Tu su nas skinuli<<strong>br</strong> />
s kamiona i poredali na jedan<<strong>br</strong> />
veliki plato pored crkve. Dolazili<<strong>br</strong> />
su seljaci, uglavnom žene, jer<<strong>br</strong> />
su muškarci bili u ratu i sami<<strong>br</strong> />
formirali grupice kakove su im<<strong>br</strong> />
odgovarale za njihove seoske<<strong>br</strong> />
poslove. Tako smo mi, tata,<<strong>br</strong> />
mama, naš kapo i ja došli kod<<strong>br</strong> />
porodice Horak. Imali su dosta<<strong>br</strong> />
zemlje, konje, krave, svinje, trgovinu sa svakodnevnim<<strong>br</strong> />
potrepštinama. Njima je to odgovaralo, moji roditelji<<strong>br</strong> />
srednjih godina kao i naš kapo, do<strong>br</strong>a radna snaga, a ja<<strong>br</strong> />
eto kao dodatak postala sam im prava služavka. Hrana<<strong>br</strong> />
je bila domaća, iako nismo jeli isto kao naši poslodavci,<<strong>br</strong> />
ali je svakako bilo bolje nego u logoru. Polako sam<<strong>br</strong> />
se zdravstveno oporavljala. S nama su radili ratni<<strong>br</strong> />
zarobljenici, po jedan Rus i jedan Francuz. Uglavnom su<<strong>br</strong> />
šutjeli. Jednog dana je Rus pobjegao.<<strong>br</strong> />
Mnogo sam radila, nosila sam velike kante mlijeka,<<strong>br</strong> />
nisu dopustili nositi u manjim kantama. Ipak sam bila<<strong>br</strong> />
još mala, jedva nešto oporavljena, morala sam čistiti<<strong>br</strong> />
štale, musti krave – to sam sve trebala naučiti. Ručno<<strong>br</strong> />
sam prala rublje jer tada nije bilo mašine. Peglati nisam<<strong>br</strong> />
trebala, ali sam morala čuvati njihova malog unuka,<<strong>br</strong> />
kojeg sam poslije rata srela prilikom obilaska mojih<<strong>br</strong> />
logora. Zvao se je Hilma, poslije izvjesnog vremena<<strong>br</strong> />
sam čula da ga je pregazio vlak. Horakovi nažalost<<strong>br</strong> />
nisu bili do<strong>br</strong>i ljudi. Stalno su nas plašili da ćemo<<strong>br</strong> />
natrag u logor, da se više nikada nećemo vratiti svojim<<strong>br</strong> />
kućama. Ponašali su se prema nama neprijateljski. Nisu<<strong>br</strong> />
izgovorili niti jednu toplu riječ. Bili su neizmjerno grubi<<strong>br</strong> />
i bezdušni. Tata se razbolio od malarije, sa strašno<<strong>br</strong> />
visokim temperaturama. Mislili su da simulira jer<<strong>br</strong> />
neće raditi, tukli su ga pred nama mlatilom za žito.<<strong>br</strong> />
Nevjerojatno ali istinito. Ta<<strong>br</strong> />
nemila scena ostala mi je duboko<<strong>br</strong> />
u sjećanju.<<strong>br</strong> />
Neki iz naše grupe radili su<<strong>br</strong> />
kod boljih obitelji, s ljudskim<<strong>br</strong> />
pristupom. Svi smo zajedno<<strong>br</strong> />
spavali, čitava grupa od 45 ljudi,<<strong>br</strong> />
u jednoj ogromnoj prostoriji<<strong>br</strong> />
na zemlji pokrivenoj slamom<<strong>br</strong> />
i svatko se pokrivao sa svojom<<strong>br</strong> />
dekicom. Jastuka naravno nije<<strong>br</strong> />
bilo, ali smo higijenu mogli<<strong>br</strong> />
bolje održavati i svaku večer je<<strong>br</strong> />
netko nama nepoznat donosio<<strong>br</strong> />
dvije litre mlijeka i saće (buhtle)<<strong>br</strong> />
koje su dobivala djeca. Nikada<<strong>br</strong> />
nismo saznali tko to donosi. Po<<strong>br</strong> />
noći su nas čuvali SS stražari.<<strong>br</strong> />
Mnogo puta su nas uznemirivali,<<strong>br</strong> />
svakodnevno nekoga od nas<<strong>br</strong> />
odvodili i pred jutro vraćali.<<strong>br</strong> />
Nismo imali svoj mir niti po<<strong>br</strong> />
noći a danju je trebalo krvavo raditi poslove na koje<<strong>br</strong> />
nitko od nas nije bio naučen.<<strong>br</strong> />
Kada su ljetni poslovi uglavnom bili završeni, sve<<strong>br</strong> />
su nas opet pokupili, strpali u kamione i vozili u<<strong>br</strong> />
Obersieben<strong>br</strong>un na jedno biskupsko imanje. Dvorište<<strong>br</strong> />
je bilo veliko, s mnogo niskih kućica, štalama u kojima<<strong>br</strong> />
su bile krave i volovi koji su se koristili umjesto konja<<strong>br</strong> />
za poljoprivredne poslove. Nas 45 bili smo raspoređeni<<strong>br</strong> />
u jednoj dvosobnoj prizemnici s malom kuhinjom i<<strong>br</strong> />
jednim zahodom. Tako smo nuždu vršili oko smetlišta<<strong>br</strong> />
jer je jedan zahod bio premalen za 45 ljudi. Iznad<<strong>br</strong> />
poda su bile daske i slamarice na kojima smo svi skupa<<strong>br</strong> />
spavali. Stid je nestao. Skidali smo se i oblačili jedan<<strong>br</strong> />
pred drugima. Jedina sreća je bila da je bilo dovoljno<<strong>br</strong> />
vode i da smo mogli održavati osobnu higijenu koliko<<strong>br</strong> />
toliko, a to je bilo važno jer smo radili na poljima. Bila<<strong>br</strong> />
je jaka zima, zemlja je bila smrznuta a mi smo s drvenim<<strong>br</strong> />
štapićima vadili šećernu repu iz te tvrde zemlje te <strong>br</strong>ali<<strong>br</strong> />
kukuruz. Svatko od nas je dobio svoj red kukuruza koji<<strong>br</strong> />
se trebao o<strong>br</strong>ati bez obzira je li tko bio mlad ili star,<<strong>br</strong> />
hakolהקול<<strong>br</strong> />
51
Change language