POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

74 Jasmin Milić: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE
7.2. Razvoj euharistijske teologije i prakse
Centrala teološka misao euharistije jest naglasak na stvarnoj
Kristovoj nazočnosti u euharistijskom kruhu i vinu te žrtveni
karakter mise. Misa se shvaća kao «beskrvna žrtva» po kojoj
se iznova Krist na oltaru žrtvuje. Stoga je svaka misa istinsko
žrtvovanje samoga Krista koju svećenik prinosi na oltaru. Primarni
čin mise postaje uzdizanje hostije.
Od 12. stoljeća, pred mjestom gdje su se držali posvećeni
euharistijski darovi pali se takozvano vječno svjetlo. Od 13.
stoljeća svećenik počinje dizati posvećenu hostiju, što je bilo
uzrokovano i vjerovanjem da gledanje hostije ima poseban,
spasonosni efekt. Gledanje u hostiju se izjednačavalo i sa samim
pričešćivanjem. To dovodi do novoga blagdana, Corpus
Christi (Tijelovo), koji se u Rimokatoličkoj crkvi slavi od 1264.
godine. Hostija se polagala u pokaznicu te se nosila u procesiji
i pokazivala narodu. To dovodi do prakticiranja «klanjanja presvetom
sakramentu». Tijekom kasnog srednjeg vijeka nastaje
i posebno mjesto za čuvanje sakramenta: tabernakul (šator),
tako nazvan jer ga se pokrivalo svilom te je ličio na šator. U crkvi
se određuje posebno mjesto na kojem se izlaže sakrament.
Pričest se u 12. stoljeću u mnogim župama dijeli samo pod jednom
prilikom – hostijom, dok se kalež vjernicima uskraćuje.
Prvenstveno se to činilo iz praktičnih razloga. To se teološki
opravdava time da se naglašava kako je Krist u potpunosti nazočan
i u jednoj i u drugoj prilici. 112 Pričest vjernika je bila sve
rjeđa. Jedan od razloga tomu je što se sve više naglašavala nedostojnost
i grješnost vjernika. Oltar se sve više udaljava od
vjernika i smješta u dno apside. Svećenici su za vrijeme slavljenja
mise okrenuti leđima narodu. Oltar se i fizički pregrađuje
112
Usp. T. J. ŠAGI – BUNIĆ, Euharistija u životu crkve kroz povijest, str.
81-83.