Å UMARSKI LIST 3-5/1992 - HÅ D

cijska genetska varijabilnost mladih populacija kitnjaka i lužnjaka). Autori: G.
MULLERSTARCK, S. HERZOG, i H. H. HATTEMER, Goettingen, Njemačka.
U svakoj od 5 dvogodišnjih populacija kitnjaka i lužnjaka (pojedinačni i
multipopulacioni uzorci), genetska varijabilnost je utvrđena na osnovi 13 polimorfnih
genskih lokusa za kontrolu encirna. Genetska kontrola i nasljednost encima
utvrđena je prethodno elektroforezom full-sib familija. Opažena prosječna
heterozigotnost je slična u obje vrste (21,9% za kitnjak i 21,3'' ( za lužnjak). Prosječni
broj gena po lokusu se kreće od 2,7 do 3,7. Relativno mala genetska različitost
ukazuje na mali polimorfizam. Genetska razlika između parova uzoraka
ukazuje na značajne razlike između populacija. Postoji velika genetska sličnost
između Q. robur i Q. petraea u smislu poznatih alela. Konačno, više nego kod
drugih vrsta, velika genetska varijabilnost mora biti u populacijama hrastova, da
bi se održala sposobnost tih vrsta na prilagodbu heterogenim stojbinama.
10. PRELIMINARY RESULTS OF GENETIC VARIATION BETWEEN POPULA­
TIONS OF QUERCUS PETRAEA ON A RANGE WIDE SCALE (Preliminarni rezultati
genetske varijabilnosti između populacija Q. petraea široke ljestvice pridolaženja).
Autori: A, ZANETTO i A. KREMER, INRA, Francuska.
Alozimska varijabilnost određena škrobnom elektroforezom proučavana je
unutar i između populacija hrasta kitnjaka na širem području rasprostranjenja.
Izoencimi su ekstrahirani iz korjenčića proklijalog žira, a uzorak se sastojao od
120 žireva po populaciji. Analizirano je 15 lokusa od čega 12 polimorfnih. Utvrđena
je visoka različitost gena unutar populacije (0,275). Na bazi monolokusa,
većina ukupne različitosti se odnosi na unutarpopulacijsku komponentu (više od
98% u zapadnom dijelu pridolaska). Diferencijacija je izučavana i između različitih
geografskih zona prirodnog rasprostranjenja. Na multilokus bazi, kad su
primjenjene multivarijantne deskriptivne analize, moguće je identificirati geografski
trend varijabilnosti.
11. ALLOZYME VARIATION OF SIX NATIVE OAK SPECIES IN KOREA (Varijabilnost
alozima 6 vrsta autohtonih hrastova u Koreji). Autori: Z. S. KIM 1 , S.
W. LEE 2 i J. O. HYUN 2 . Seoul», Suwon 2 , Republika Koreja.
Varijabilnost alozima na 6 lokusa je izučavana u 28 populacija 6 autohtonih
vrsta hrastova: Q. aliena, Q. dentata, Q. mongolica, Q. serrata i Q. variabilis.
Prosječna stopa polimorfnih lokusa po populaciji za 6 vrsta bila je 75,14%. Prosječan
broj alela po lokusu bio je 2,26. Prosječna očekivana i opažena heterozigotnost
bila je 0,302 i 0,298. Od 6 vrsta, Q. serrata i Q. dentata su u genetskom smislu
manje varijabilne vrste. Tri su lokusa poslužila kao markeri za razlikovanje Q.
acutissima i Q. variabilis.
12. PATTERNS OF GENETIC VARIATION WITHIN POPULATIONS OF TWO
SPECIES OF NORTH AMERICAN OAK: QUERCUS ALBA AND Q. RUBRA (Oblici
genetske varijabilnosti unutar populacija dvije sjevernoameričke vrste hrastova:
Q. alba i Q. rubra). Autor: V. L. SORK, University of Missouri, SAD.
U radu je opisana genetska varijabilnost unutar populacija dvije vrste (Q.
alba i Q. rubra) sjevernoameričkih hrastova lociranih na plohi od 4 ha, bazirana
na analizi izozimskih genetskih markera.
13. COMPARISON OF GENETIC VARIATION BETWEEN INTRODUCED AND
NATURAL POPULATIONS OF QUERCUS RUBRA (Usporedba genetske varijabil-
208