Å UMARSKI LIST 3-5/1992 - HÅ D

zajedno sa imisijama i ubrzati njihove štetne posljedice (npr. imisije i suša
ili mraz).«
Tako dolazimo do paradoksalnog ali neizbježnog zaključka da se nove
i te te sastoje od novih i starih šteta, što također ukazuje na jezičnu
neprikladnost tih novih izraza u zaštiti šuma.
LOŠI I NEPOTREBNI TERMINI
Iz povijesti zaštite šuma poznate su pojave novih štetnika i bolesti. Tako
se npr. u Europi 1910. g. pojavila tzv. holandska bolest brijestova, 1950. rak
kestenove kore, 1940. leptir dudovac, a 1964. platanina mrežasta stjenica.
T u tim je slučajevima bilo sasvim opravdano govoriti o novim štetama, ali
su one sadržajno bile točno definirane, jer im je poznat uzročnik. One su,
dakle, imale svoje ime. Naziv nove štete sam za sebe ne bi značio gotovo
ništa ili, točnije, značio bi samo kakve su te štete, a ne i što su.
Uzroci sadašnjeg sušenja šuma u svijetu, a posebno u Europi, mnogobrojni
su, različiti i složeni, neki su slabo istraženi, a neki vjerojatno još
i sasvim nepoznati. Za te štete možemo reći da su nove, u onom smislu kako
se to svojevremeno govorilo npr. za štete od holandske bolesti brijesta. Ali
sam pridjev nove ne može biti dio trajnog naziva za te štete, tj. dio stručnog
termina jer ništa ne govori ni o njihovim uzrocima ni o bilo kakvim
zajedničkim karakteristikama, pa je zato sadržajno prazan.
Doista je teško za jednu tako zamršenu i sadržajno nedefiniranu pojavu
naći nekakav adekvatan stručni naziv, ali je daleko važnije to da takav
naziv nije ni potreban. U prošlosti je bilo dosta sličnih pojava masovnog
sušenja šuma koje su tada također bile nove, ali nisu dobile nikakav poseban
naziv. Tako je npr. početkom ovog stoljeća u našim nizinskim šumama,
a i drugdje u Europi, na velikim površinama došlo do sušenja hrasta, koje
se kasnije proširilo i na brijest i jasen. Od tada je to »problem broj 1 jugoslavenske
zaštite šuma« (A n d r o i ć 1986). Već od samog početka te pojave
o njoj se puno govorilo i pisalo, ali se nije osjećala nikakva potreba da
se ona označi nekim posebnim izrazom, iako je i to bila za ono vrijeme
nova i kompleksna pojava. Toliko kompleksna da ni do danas nije potpuno
objašnjena. To sušenje šuma nije zapravo nikada ni prestajalo, nego se samo
nastavilo s pojačanim intenzitetom i postupno prešlo u ovo sadašnje
»novo«, stopivši se s njime u jedan kontinuirani proces.
Termin je naziv koji točno označuje određeni pojam. Može biti novostvoren
ili odabran između postojećih naziva. Tako npr. u zaštiti šuma terminom
defolijacija označujemo nenormalan gubitak lišća, npr. zbog napada
štetnika, bolesti ili imisija. U slučaju potpunog gubitka lišća govorimo o totalnoj
defolijaciji (za razliku od parcijalne), za koju imamo i domaću riječ
golobrst, ako su lišće obrstili kukci ili neke druge životinje. U tim su primjerima
jasni i pojmovi i njihovi stručni izrazi.
Nasuprot tome, nova šumska oštećenja i slični izrazi, uključivši i umiranje
šuma, nejasno i neodređeno označuje jedan isto tako nejasan i neodređen
pojam. Prema tome, oni nisu samo nepotrebni u struci nego joj mogu
i štetiti. Baš kao što SO;, teški metali i razni drugi polutanti onečišćuju
šume i okoliš koji nas okružuje, tako i ti izrazi onečišćuju jezik kojim govo-
128