Å UMARSKI LIST 3-5/1992 - HÅ D

drveta, npr. propadanje hrasta (jasena, kestena, bora...) »nove vrste«. Kamo
bi nas odvela dosljedna upotreba tog izraza? Kaže se npr. da je za »umiranje
šuma« karakteristično ugibanje svih vrsta drveća na nekom prostoru,
pa bi u tom slučaju trebalo reći »propadanje nove vrste svih vrsta drveća«.
Jednako tako trebalo bi govoriti npr. o »štetama nove vrste na jeli i dru^
gim vrstama«, što bi dovelo do sličnih nezgrapnih i nejasnih jezičnih kombinacija.
Naime, riječ vrsta ima više značenja i često se upotrebljava u znanosti,
književnosti i u svakodnevnom životu.
U biologiji vrsta je osnovna sistematska kategorija u podjeli živih bića.
Šuma kao životna zajednica sastoji se od golemog broja raznih biljnih i životinjskih
vrsta. Zato je riječ vrsta u šumarstvu koje se dobrim dijelom
temelji na biološkim disciplinama vrlo česta. No, ona nije strogo vezana
samo na razvrstavanje flore i faune. Tako se npr. u geologiji i u pedologiji
govori o vrstama kamenja, u uzgajanju šuma o vrstama proreda, u lovstvu
o vrstama oružja, a u zaštiti šuma o vrstama šteta i oštećenja. Možemo,
dakle, govoriti i o novim šumskim štetama i oštećenjima, ali se moramo
i zapitati što se pod tim »novim« razumijeva.
Pridjev nov ima također više značenja. On se prije svega može shvatiti
u vremenskom smislu, što znači da izraz nova šumska oštećenja obuhvaća
sva ona oštećenja, koja su nastala u neko novije vrijeme. To
bi mogla biti npr. oštećenja od nekog još nepoznatog kemijskog spoja, ali
i od poznatih uzročnika kao što su npr. pepelnica, gusjenice ili požar, a isto
tako i kombinacija više raznih oštećenja. U tom smislu bi, dakle, nova oštećenja
šuma obuhvaćala sva oštećenja novijeg datuma, bez obzira na
to jesu li im uzroci poznati, tj. stari, ili tek nedavno otkriveni, tj. novi.
Drugo, moguće značenje pridjeva nov je drukčiji, tj. različit od
ostalih. To znači da bi nova oštećenja šuma bila ona koja se po nečemu
razlikuju od drugih, »klasičnih«, uobičajenih, do sada poznatih. To su ona
oštećenja za koja se općenito kaže da su uvjetovana »suvremenim, industrijskim,
civilizacijskim razvojem (Kreutzer 1989)«, pri čemu se obično
misli na onečišćenu atmosferu. No, u šumama su oduvijek u manjoj ili većoj
mjeri prisutne i »stare«, tj. poznate štete od biljnih i životinjskih organizama,
koji su prirodni članovi šumske biocenoze. Tome treba dodati i oštećenja
od novih bolesti i štetnika koji se povremenom pojavljuju u šumama.
Tu su zatim i neizbježna oštećenja od požara, suše, vjetra i drugih obiotičkih
čimbenika koji također oduvijek ugrožavaju šumu. Što je sada tu »novo«
a što »staro« zaista je teško reći, pogotovo ako se zna da su »stara« i
»nova« oštećenja obično toliko isprepletena da ih nije lako lučiti ni prostorno
ni vremenski. Za praksu je osim toga važno da ni vanjski simptomi
nisu uvijek pouzdan znak o tome o kakvu je oštećenju riječ. P o 11 a n-
schiitz (1983) upozorava na oprez pri dijagnosticiranju imisijskih oštećenja
jer osim tipičnih simptoma postoje i atipični, koji mogu potjecati
od gljiva, kukaca, manjka hraniva i dr.
Ukratko, bez obzira na to u kom smislu shvatili pridjev nov, izrazi nova
šumska oštećenja, štete u šumama nove vrste i dr. toliko su općeniti i ner
određeni da ne znače ništa. Prema Androiću (1986), »većina patologa
i ekologa kao uzročnika umiranja šuma odbacuje monokauzalne teze, pa se
ni u slučaju indirektnih imisija ne smiju zanemariti i ostali štetni faktori:
suša, mraz, bolesti, štetnici, manjak hraniva u tlu itd., koji mogu djelovati
127