Prostorno planiranje u Primorsko-goranskoj županiji - zavod pgz ...

90☐ na pitanje gdje, odgovaraju prostorni planeri već više od pola stoljeća s istim polazištem,koristeći iznimno brzi razvoj planerskih alata i izrađujući zakonomodređene i obvezatne planske dokumente.Ustvrditi da su ova dva pitanja povezana je trivijalno; očito je da ulagači ne odlučujusamo u što će ulagati, nego i o tome gdje će sve to smjestiti. Trivijalno je i ustvrditi daplaneri koji usmjeravaju ulagače trebaju istodobno i povezano voditi računa i ostrukturi i o razmještaju proizvodnih i potrošačkih aktivnosti i da stoga treba postavitii treće pitanje, ono o integraciji ekonomskog i prostornog planiranja. Manje jetrivijalno otkriti zašto već desetljećima malo tko za to mari i zašto prve godinetranzicije, kad je mnogo toga počinjalo ispočetka, nisu iskorištene i za početakintegracije, a onda i institucionalizacije prostorno-ekonomskog planiranja. Ova pitanja,pogotovo ono treće, itekako su vrijedna rasprave, a ekonomski i prostorni planeri kojimisle globalno, a djeluju hrvatski, ne bi smjeli od njih bježati.2. Planiranje i gospodarska politikaPlaniranje, ono ekonomsko, počelo je u Hrvatskoj koja je bila u Jugoslaviji odmahnakon završetka Drugoga svjetskog rata. U poslovično socijalističkoj maniri podržavljenikapital ulagan je u industriju, po mogućnosti što težu, poljoprivrednici supoticani na odlazak sa sela u gradove, a ponuđeni strani krediti spremno su prihvaćanii korišteni za ono što je Karl Marx nazvao proizvodnjom sredstava za proizvodnju.Osvrti na ovo razdoblje danas su rijetki i redovito prezrivi, ali oni koji se osvrnu ipakpriznaju da je na djelu bilo upravljanje velikih, štoviše najvećih mogućih razmjera, dasu upravljači imali viziju i ciljeve i potrebne instrumente, i da se sve pratilo i vrednovalo.S druge strane, pokazalo se da planeri koji planiraju cijelo gospodarstvo odjednom, i ušto više detalja, naprosto ne mogu sve ni obuhvatiti, a kamoli pogoditi. Oslanjajući seviše na vladajuću ideologiju nego na analizu, planirali su s punim legalitetom i s krajnjeupitnim legitimitetom. Centralno gospodarsko planiranje popustilo je sredinom 50-ih,a već 60-ih je bilo na putu u ekonomsku povijest. Potkraj 70-ih godina planirale su jošjedino onodobne općine i uporno donosile takozvane društvene planove. U njima jepisalo koliko krajem planskog razdoblja treba biti novozaposlenih i koliko treba narastinarodni dohodak, ali ne i tko što mora učiniti da bi se to i dogodilo. Sedamdesete sudonijele i daljnja popuštanja, a već 80-ih se ispostavilo da se vlast, prepuštajućigospodarstvo tržištu, propustila osposobiti za vođenje gospodarske politike.Devedesete su donijele drugačiju demokraciju i drugačiju tržišnu ekonomiju i potpunonegiranje planiranja. Nametnuto ideološki pola stoljeća ranije, ideološki je i odstranjeno,a nesposobnost vođenja gospodarske politike naslijeđena iz 80-ih prevladavana je