BEHAR

IZLAGANJADoprinos prof. dr. AhmedaSmajlovića realizaciji ideje izgradnjeIslamskog centra u ZagrebuPiše: Adnan Omanović (član Odbora za izgradnju zagrebačke džamije 1979. godine)Kada slavimo 21. godišnjicu radnog otvorenja Islamskogcentra Zagreb u čijem sklopu je i Zagrebačka džamija,ukazuje se prilika i obveza da osvijetlimo ulogu rahmetliprof. dr. Ahmeda Smajlovića u realizaciji ideje izgradnjeIslamskog centra u Zagrebu. Svaki broj današnjeg “Preporoda”objavljuje na nekoliko stranica upečatljive reportažeo svečanostima polaganja kamena temeljaca u džamijamaširom Bosne i Hercegovine, svečanim otvorenjimadžamija, simpozijima, natjecanjima u vjeronauku itd., anismo niti svjesni veličine Božje milosti time spuštene nanas.Samo nekoliko desetljeća ranije situacija na prostorimabivše države bila je bitno drugačija, a izgradnja džamijabila je rijetka i društveno daleko manje eksponirana.Prostornim izlaskom iz Bosne i Hercegovine ideja izgradnjedžamije poprimala je isključivo hipotetičko značenje, anije bilo potrebe dokazivati notornu činjenicu da su Hrvatskai Slovenija unutar nominalno ateističke Jugoslavijebile realno republike sa jasno profiliranim većinskim katoličkimkorpusom stanovništva. U njima je ideja izgradnjedžamije bila suočena sa problemima sa kojima je bila suočenai Katolička crkva pri izgradnji svojih bogomolja, a tiproblemi bili su u bitnom uvećani dodatnom nedefiniranommješavinom odbojnosti prema islamu, nepovjerenjemi nerazumijevanjem svrhe izgradnje džamije, jer tovaljda pripada tamo negdje prostorima u Bosni ili Turskoj,ali ne u europskoj zemlji itd.Poseban problem bilo je pitanje osoba koje bi bile nositeljiideje izgradnje džamije. Desetljeća sustavnog sekularnogodgoja, indoktrinacije djece, omladine i studenatakroz marksističko-ateistički svjetonazor imala su za posljedicuobjektivnu snažno prisutnu alijenaciju mlađih generacijaod islama. Džamije su bile prepuštene srednjim istarijim generacijama vjernika, vjeronauk je objektivnobio slabo posjećen i na rubu gubitka svakog značaja zaprosječne roditelje, a održavanje postojećih džamija predstavljaloje ozbiljan teret za aktivne članove džemata. Izgradnjanovih džamija predstavljala je često znakove vjerskogushita pojedinih džemata koji su time iskazivali svojuhrabrost razmišljajući različito od prosječne svijesti. Zbogsvih iznijetih razloga ukazao se fenomen da je izgradnjadžamija u Bosni i Hercegovini pretežnim dijelom bila realiziranau ruralnim područjima, dok su nove džamije u većimgradovima bile rijetkost. Sociološki promatrano ovapojava bi se mogla protumačiti kao pokazatelj snažnijegvjerovanja u ruralnim sredinama nego u gradu, no precizinijaanaliza ukazuje da je uzrok toj pojavi ležao u dalekoorganiziranijim neformalnim pritiscima organa države navjernike u gradovima nego na selu. Upravo zbog toga samaideja izgradnje džamije u Zagrebu kosila se sa svimnaprijed naznačenim preprekama. Zagreb je bio prostornoudaljen od Bosne i Hercegovine iz koje je porijeklombio pretežit dio njegove populacije muslimana. Dapače,Zagreb je bio iznad svega centar Katoličke crkve u cijelojdržavi, slijedom čega se u prosječnoj laičkoj svijesti činiloinkopatibilnim da upravo u Zagrebu bude izgrađena džamija.Nakon II. Svjetskog rata socijalno-obrazovna strukturazagrebačkih muslimana je tradicionalno bila radničkoobrtnička,a svijetli primjeri intelektualaca vjernika bili suviše izuzetak no pravilo. Bolna je činjenica da je pretežitavećina intelektualaca koji su porijeklom bili muslimanisvoj obrazovni uspon doživljavala kao utemeljen razlogda se udalje od praktičnog manifestiranja svoje vjere teodlazaka u džamije kao centra iskazivanja iste. Još uvijekse sjećamo poluglasnih priča da nije preporučljivo ići nadžumu, na bajram namaz ili na teravih-namaz, jer to “oniprate”, a žalosna je istina da su te priče bile istinite. Javnomanifestiranje vjere značilo je povlačenje pitanja odgovornostiu poduzeću, nepodobnost za više funkcije u službiitd. Tješila nas je pomisao da su slične tegobe imali inaši susjedi katolici, no korist od te spoznaje je bila mala.Kao posljedica ateističkog svjetonazora tijekom tri desetljećaporatnog perioda intelektualci su u značajnom brojudistancirani od Islamske zajednice. Posljedica toga bila jeniska obrazovna strukture džemata koja je već zbog togabila objektivan uzrok nesposobnosti džemata za značajnijeprojekte.No, vrijeme je činilo svoje, a objektivni razlozi o kojimaće biti kasnije riječi djelovali su kao škare na džemat uZagrebu: s jedne strane pritiskao ga je sve veći broj vjernikakoji fizički nisu mogli stati u prostorije mesdžida u Tomašićevoj12, a s druge strane pritiskali su ga objektivniorganizacijski, financijski i tehnički razlozi koji su izgradnjudžamije činili nemogućom. U stvari, objektivne dimenzijetog zadatka mogu se danas najupečatljivije sagledatiako sami sebe danas, ovdje, na ovom mjestu zapitamo:“Da kojim slučajem, Bože sačuvaj, sada nemamo Islamskicentar u Zagrebu i da smo, pretpostavimo, još uvijek ustotinjak kvadratnih metara mesdžida u Tomašićevoj ul.12, tko bi danas među nama bio spreman prihvatiti se6 BEHAR 87-88