BEHAR

ZNANSTVENI RADOVINajznačajniji osmanski gradovi na području RepublikeHrvatske su Osijek i Požega, svaki sa više tisuća stanovnika,većinom muslimanskog. Brojne su građevine osmanskearhitekture krasile gradove na istoku i jugu današnjeHrvatske. Najznačajniji je bio, svakako, drveni most sultanaSulejmana Veličanstvenog preko rijeke Drave u Osijeku,tada najveći u Europi, dug osam kilometara. Projektiraoga je čuveni osmanski arhitekt Mimar Sinan, utemeljiteljklasičnog osmanskog graditeljskog stila.Na područjima Hrvatske pod osmanskom upravom biloje 189 džamija. Samo u Osijeku bilo je šest džamija, dokih je u drugim većim gradovima bilo po tri. Izgrađene sudesetine medresa i mekteba, velik broj hammama, upravnihzgrada, tržnica, mostova i putova. Ovaj period predstavljasnažan razvoj gradova i gradske kulture na cijelompodručju što najbolje ilustrira putopis čuvenog osmanskogspisatelja Evlije Čelebija koji opisuje i brojne osmanskegradove s područja tadašnje Bosne, današnje Hrvatske.Takav razvoj trajno je utjecao na ljude toga prostorai njihovu kulturu.Austrijskom i mletačkom okupacijom Slavonije, Like iDalmacije krajem 17. i početkom 18. stoljeća gotovo svimuslimani su protjerani, a oni malobrojni preostali nasilnosu kristijanizirani /slučaj Perušić/. Svaki materijalni dokazprisutnosti muslimana i osmanske vlasti su izbrisani.Svi objekti osmanskog graditeljstva su srušeni. Preostalaje samo Ibrahimpašina džamija u Đakovu koja je preoblikovanau crkvu Sv. Jurja, sa sačuvanom izvornom osnovnomkonstrukcijom i kupolom. Pored đakovačke džamijeostaci džamija vidljivi su još samo u Klisu i Drnišu. Sačuvanoje turbe u Iloku, te nekoliko nišana i tariha.Unatoč tome, sačuvani su brojni toponimi, u gradovimai selima, kao i nazivi sela. Sačuvani su brojni kulturniobrasci, jer nisu bili sustavno uništavani kao što je to bioslučaj s materijalnom civilizacijskom osmanskom prisutnošću,od glazbe do odijevanja, od zanata i graditeljstvado povrtlarstva i voćarstva. Mnogo se turcizama održalou jeziku Slavonije i Like što pokazuje da su preživjeli imnogi kulturni fenomeni koje te riječi imenuju. Tolerantnostprema drugačijem preživjela je i posebno je vidljivakod starosjedilačkog slavonskog stanovništva.Dodatna je nevolja što je proces nacionalnog preporodahrvatskog naroda, u uvjetima teške jezične diskriminacijeshodne kulturnoj monolitnosti europskih režima togadoba, tekao u smjeru naglaska južnoslavenske pripadnostite romantičarskog mita o vječnoj borbi protiv Turakakoji su prikazivani u mnogo gorem svjetlu od drugih stranihvladara /Mlečana, Ugara, Austrijanaca/. Pojam Turčinprenesen je i na Bošnjake, čime se naglašava i zloupotrebavjerskih razlika ovdašnjih naroda. Ovo je ostavilo nepovoljnogtraga na percepciju hrvatskog stanovništva o muslimanimaBosne i gubitak svijesti o uništenju muslimanskognaroda Hrvatske krajem 17. stoljeća.Hrvatska historiografija iz navedenih romantičarskoideološkihrazloga sustavno je izbjegavala istraživanjesvoje povijesti u periodu Osmanlija. Slično tome, Zagrebačkosveučilište predstavlja rijedak nepovoljni izuzetaknacionalne središnje visokoškolske institucije u Europigdje ne postoji odjel islamistike, arabistike i sve do nedavnoturkologije ili povijesti osmanske uprave u Hrvatskoj.Jedina historiografski sustavna istraživanja osmanskihizvora referentnih za osmansku upravu u Hrvatskoj provodiposljednjih petnaestak godina prof. dr. Nenad Moačanins Filozofskog fakulteta u Zagrebu.Ponovno zbližavanje naroda Hrvatske s muslimanimazapočinje muslimanskom imigracijom nakon austrijskeokupacije i aneksije Bosne. Od tada, Hrvatska i Bosna usastavu su istih država gdje se obnavljaju i intenzivirajumeđusobni kulturni, politički i gospodarski odnosi, unatočpromjenama režima kroz 20. stoljeće. Obnovom državnostiBosne i Hercegovine u okviru socijalističke Jugoslavijei priznanje narodne posebnosti bosansko-hercegovačkihmuslimana, značajno su doprinijeli učvršćenju javnepercepcije u Hrvatskoj i Jugoslaviji o autohtonosti, integriranostii ravnopravnosti muslimana i Bošnjaka.Afirmaciji muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji sedamdesetihgodina 20. stoljeća dijelom je doprinijela ivažna politička posebnost Jugoslavije u međunarodnimodnosima. Napustivši istočni blok još 1948. Jugoslavija jepočela graditi put protiv blokovske podjele i ovisnosti oimperijalnim ciljevima centara dvaju blokova. Postala jepredvodnicom Pokreta nesvrstanih koji je okupljao najznačajnijidio zemalja takozvanog Trećeg svijeta, međukojima su bile i gotovo sve muslimanske zemlje svijeta.Ovo nije Jugoslaviji donijelo samo velik međunarodni političkii moralni ugled, već i značajan utjecaj u međunarodnojtrgovini što je ojačalo industrijske kapacitete. Vrloje značajan bio industrijski izvoz Jugoslavije u muslimanskezemlje. Brojni su hrvatski ljudi radili na tim poslovimau muslimanskim zemljama gdje su se približili i tamošnjojkulturi. Sveučilišta su otvorila vrata studentima nesvrstanihzemalja među kojima su dominirali arapski studenti izPalestine, Sudana, Libije i drugih zemalja. Mnogi od njihostali su živjeti u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavijeafirmiravši se kao stručnjaci i približivši domaćemsvijetu i svoju kulturu. Ova lijepa tradicija nažalost uništenaje uspostavom samostalnih država gdje je, primjericena Sveučilištu u Zagrebu, postavljen visok financijski kriterijza strane državljane što je sve potencijalne strane studenteotjeralo. Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinuzaustavlja i sve značajnije ekonomske tokove, kako unutarzemalja bivše Jugoslavije, tako i sav izvozni potencijal. Odovog udara gubitka zajedničkih ekonomskih entiteta i tržištaširom svijeta, zemlje bivše Jugoslavije ne mogu senikako oporaviti niti imaju objektivnog izgleda imalo sepribližiti predratnoj uspješnosti.SUKLADNOST CILJEVA NACIONALNOGOSLOBOĐENJARazdoblje između dva svjetska rata politički obilježavaborba južnoslavenskih naroda za afirmacijom u centralističkojKraljevini Jugoslaviji pod vlašću srpske dinastije.Muslimani, naročito u Hrvatskoj, podržavaju hrvatskuborbu za nacionalnom afirmacijom i preferiraju Zagreb uodnosu na Beograd kao sredinu gdje su dobrodošli i prepoznatikao suradnici u borbi za nacionalnom afirmacijom.BEHAR 87-88 63