BEHAR

IZLAGANJADr. Smajlović je bio svjestan da značajan dioproblema leži na plećima uleme koja se trebalaprilagoditi novome vremenu ukoliko želi sačuvatidžemat, a to je značilo na prvom mjestupromicati istovremeno sekularno i vjerskoobrazovanje. Taj paralelizam obrazovanja bio jetemelj stvaranja novih generacija džematlijasposobnih ponijeti teret zajednice i očuvanjavjerskog identiteta.nisu uvijek nužno morale biti vjerske, no služile su širenjuobrazovanja slušateljstva. Odaziv na tribinu je bio fantastičan,a naše društvene prostorije na drugom katu Tomašićeve12 bile su četvrtkom pune kao kutija šibica. Za potrebedžuma namaza, bajram namaza i mevluda ove prostorijesu također prekrivane i korištene kao prostor za klanjače.Polako, neprimjetno i bez jasne namjere, u okrilju ovakvogmesdžida stasala je generacija studenata Bošnjakakoja je u sebi osjetila poziv da zauzme mjesto u zajednicikoje je bilo njima suđeno, a oni su imali hrabrosti da gapreuzmu. Upravo ova generacija studenata predstavljalaje onu kritičnu masu potrebnu da se u džematu razmišljanjeo izgradnji džamije artikulira u konkretnu akciju. Naime,tadašnji predsjednik odbora bio je rahmetli Asim Šaćiragić,uspješan privatni poduzetnik koji je u zajednicuunio duh poduzetništva. U svrhu prikupljanja novčanihsredstava za izgradnju džamije organizirao je po prvi putu bivšoj državi snimanje gramofonskih ploča od kojihspominjemo Mevlud, Ilahije i kaside itd., a kao kuriozitetnavodimo da je jedan od izvođača bio današnji reis-ululemadr. Mustafa Cerić. U vrijeme djelovanja odbora podpredsjedanjem Asima Šaćiragića tribina dr. SulejmanaMašovića je doživjela puni procvat, a razmišljanja značajnogdijela džemata koji su predstavljali naši studenti tepodrška ideji izgradnje džamije od strane brojnih našihčlanova obrtnika i slobodnih zanimanja konačno je imalaza posljedicu burnu razmjenu mišljenja po tom pitanjuizmeđu članova starog odbora.Tijekom 1974. g. izabran je novi odbor koji je još odlučnijeprostupio realizaciji ideje izgradnje džamije. Ovaideja imala je dvije komponente :– prva je bila kadrovska, organizacijska i tehnička, anjezin teret pao je na medžlis u Zagrebu, prije svegana tadašnjeg imama Ševku ef. Omerbašića, SalimaŠabića kao predsjednika Odbora za izgradnju džamijei Mustafu Pličanića kao predsjednika Izvršnog odbora.Potrebno je naglasiti da je to rukovodstvo imalopunu potporu svih članova Izvršnog odbora medžlisakoji su istovremeno bili i članovi Odbora za izgradnjuzagrebačke džamije. Njihov zajednički idealizami entuzijazam kroz osobni angažman u vremenskomperiodu od desetak godina u konačnici sudoveli do ostvarenja postavljenog cilja.– druga komponenta bila je idejno koncepcijska, a onaje pala na teret onog malog broja ljudi koji su trebaliraspoznati dugoročne ciljeve rada Islamske zajednice inačin kako ih ostvariti kroz rad buduće Zagrebačkedžamije. Potrebno je naglasiti da je ova komponentau vrijeme o kojem govorimo bila razvijena do nivoaobjekta koji se radno i službeno zvao Zagrebačka džamija,a kojeg je Božjom voljom vrijeme i objektivni radpreimenovao u Islamski centar u Zagrebu. Danas smosvjesni da nikakav rad i kreativnost imama i džematlijane bi bili dovoljni da objekt transformiraju iz džamijekao sakralnog objekta u Islamski centar kao kompleksnicentar svekolikih aktivnosti islamskog sadržaja, ada u vrijeme samog začetka realizacije projekta isti nijebio koncipiran na pravilan način.Uloga prof. dr. Ahmeda Smajlovića bila je neporecivo velikaupravo u vremenu kad je džemat u Zagrebuprolazio kroz vrlo burno vrijeme donošenjaodluke o izgradnji Zagrebačke džamije. Važnostnjegove uloge bila je razmjerna teškoćamau kojima se nalazio džemat u Zagrebu, ariječ je o okolnostima koje je teško, ako ne inemoguće razumjeti iz današnje perspektive.Ideja izgradnje džamije nije bila nova, njenikorjeni sežu sve do daleke 1930. godine kadaje uprava grada Zagreba podržala inicijativuza izgradnjom džamije. Do realizacije nije nikadadošlo, a vihor II svjetskog rata je sve baciou zaborav. U vrijeme NDH Meštrovićev paviljonje preuređen u džamiju kojoj su dozidanetri munare, a nakon II svjetskog rata objekt je preuređenu Muzej revolucije, a munare su srušene. Zatišje u realizacijiideje trajalo je sve do šezdesetih godina kada je prof.Neihart izradio idejni projekt Zagrebačke džamije koja jetrebala biti smještena na Zelengaju. Njegov projekt je značajanutoliko što predstavlja odraz jedne idejne koncepcijeu kojoj je objekt džamije limitiran na svoju temeljnu vjerskufunkciju. Vizualno rješenje objekta je bilo vrlo nekonvencionalnoi hrabro, što ne čudi imajući u vidu da je zagrebačkaškola arhitekture u šezdesetim godinama slijedila u koraknajsuvremenije trendove svjetske arhitekture. Odsječcielipsoidnih kupola i ovalni tlocrt objekta predstavljaju temeljneznačajke projekta koje su preuzete i razrađene ukasnijem idejnom projektu prof. dr. Džemala Čelića. Naravno,ovakvo hrabro arhitektonsko rješenje objekta džamijeimalo je vrlo visoku cijenu građenja koja je svojim predviđenimiznosom objektivno djelovala obeshrabrujuće.Sredinom sedamdesetih godina novi Izvršni odbormedžlisa Zagreb ocijenio je da je vrijeme došlo za početakkampanje na izgradnji džamije. Upravo u tim trenutcimapojavila se paralelna ideja u džematu da se prostornaoskudica medžlisa u Tomašićevoj ulici riješi kupnjom prostraneobiteljske kuće u Zvonimirovoj ulici u kojoj je danassmješten Nogometni savez Hrvatske. Uspoređujući dimenzijete kuće sa korisnim prostorom u Tomašićevoj ulicidoista se moglo ocijeniti da bi u dogledno vrijeme svevjerske potrebe mogle biti zadovoljene kupnjom te kuće.Međutim, toj ideji se suprotstavila koncepcija izgradnjepotpuno nove džamije koja bi imala velik molitveni prostorkao srce objekta, ali jednako važne prostorije namijenjenevjeronauku za djecu, predavanjima i vjerskom obra-8 BEHAR 87-88