vojvodjanski identitet
vojvodjanski identitet
vojvodjanski identitet
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
ipak, kao važno postavlja se pitanje nositelja moći, to jest naravi države u<br />
kojoj se odvijaju međuetnički odnosi.<br />
U tom smislu, Will Kymlicka je uspostavo sljedeće kriterije za<br />
razlikovanje između liberalnog i neliberalnog građenja/bivanja nacije: prva je<br />
sadržana u stupnju prisile koja se koristi da bi se ostvario zajednički<br />
nacionalni <strong>identitet</strong>; druga se razlika odnosi na dostupnost javnog prostora –<br />
javni prostor u liberalnoj državi je ograničen, a prostor privatnog je mnogo<br />
razuđeniji; treće liberalne države teže zabranjuju oblike govora i prakse koje<br />
stoje u suprotnosti spram priveligiranog obrasca; četvrto liberalne države<br />
češće na otvoreniji način konstituiraju nacionalni zajednicu; peto, u istim je na<br />
djelu uži koncept nacionalnog <strong>identitet</strong>a; šesto, u liberalnim državama se<br />
teško i rijetko nacija promovira u najveću vrijednost; sedmo, one su u većoj<br />
mjeri kozmopolitski određene; osmo, manje inzistiraju na ekskluzivističkom<br />
razumijevanju nacionalnog <strong>identitet</strong>a; i, posljednje, deveto u liberalnim se<br />
državama priznaje i daje u javnosti prostor i drugim nacionalnim<br />
<strong>identitet</strong>ima. Ovih devet kriterija za "mjerenje" ostvarenosti liberalnog u<br />
izgrađivanju/bivanju nacijom međusobno su povezani, tako da često mogu<br />
jedni druge nadopunjavati i čak osnaživati.<br />
To i tako, dakako ukratko, kaže teorija, što je u ovdašnjoj čak i<br />
stručnoj javnosti preslabo recipirano, pa su ovdašnji diskursi o nacionalnom<br />
često opterećeni elementarnim nerazumijevanjem. No, što je s našom<br />
ovdašnjom praksom? Aksiom od kojega ovdje polazimo je sljedeća<br />
konstatacija: Srbija je višestruko nedovršeno država, pa tako i u nacionalnom<br />
smislu, a često je bila producirana neliberalna izgradnja nacije. Drugim<br />
riječima, u slučaju Srbije ne znamo točno što se u posljednjih petnaestak<br />
godina češće mijenjalo – da li razumijevanje, oblik i veličina države, ili stav<br />
službene politike spram nacionalizma i njegova uloga u državi i društvu, ili<br />
pak, na kraju sam sadržaj nacije! Naravno, ovo je, gdjekad i presudno utjecalo<br />
na mogućnost (ne)konstitucionalizacije Vojvodine. Pri tomu strahujemo da<br />
resursi vojvođanskog <strong>identitet</strong>a kao nadnacionalnog konstrukta nisu<br />
dovoljno (mogli biti) iskorišteni.<br />
4. Što kazuje iskustvo Vojvodine u međuetničkim<br />
odnosima – ukazi na ranije i skorije vrijeme<br />
Jesu li se tijekom povijesti u Vojvodini događali svih osam načina<br />
upravljanja razlikama? Mislimo da se može reći da je, izuzev, vjerojatno<br />
genocida, sve ostalo bilo ostvarivano. Istina, u različitim razdobljima<br />
72<br />
povijesti, u različitim društvenim sistemima i od strane različitih centara i<br />
takmaca. Vrijedi i to da nisu sve etničke grupe bile objekti svih politika<br />
upravljanja razlikama. Jednostavno, "specifična težina" pojedinih manjina nije<br />
(bila) jednaka. Nije zgoreg napomenuti da ni interpretacije pojedinih načina<br />
upravljanja etničkim odnosima nisu uopće ujednačene: npr. događaji iz XX<br />
stoljeća 1918-21, 1942-44, 1947-48, 1973, 1991-92... Sporovi se bez minimalne<br />
suglasnosti također vode i o politikama asimilacije. Sve to predstavlja ozbiljne<br />
prepreke za uspostavu vojvođanskog <strong>identitet</strong>a, budući da <strong>identitet</strong>ski osnov<br />
mora biti jedinstven.<br />
(...)<br />
Nećemo ulaziti u davanje nekakve konačne ocjene o naravi i<br />
dosezima iskustva Vojvodine u ovoj oblasti za vrijeme socijalizma, osobito u<br />
osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali ćemo tek napomenuti da je ono bilo<br />
saobraženo komunističkoj ideologiji i socijalističkom političkom sistemu, a u<br />
svojim je ishodima često imao pozitivne rezultate po etničke manjine. Tu,<br />
prije svega, mislimo na učinke modernizacijskih procesa, iz kojih nisu bili<br />
isključeni pripadnici manjina, zatim ostvarenom dostupnjošću obrazovanja<br />
na manjinskim jezicima, ulaganjem u manjinske kulture, institucionalnim<br />
okvirom za participaciju predstavnika manjina u procesima donošenja<br />
odluka, zalaganjem za ravnopravnost, proklamiranjem i poduzimanjem<br />
akcija za afirmaciju tolerancije u mnogim segmentima društva, politike<br />
kažnjavanja uvreda na nacionalnoj osnovi... 4 S urušavanjem socijalizma,<br />
nestalo je ne samo institucionalnog okvira već i politika s tim vrijednosnim<br />
okvirom te postojanje manjinskog kao društveno poželjnog.<br />
Što je onda uslijedilo nakon sloma socijalizma? Ovdje zajedno<br />
s Alpárom Losonczem možemo ustvrditi da je na ovim prostorima bilo više<br />
elemenata nekakve čudovišne etnoanarhije, s elementima brutalnog etničkog<br />
nacionalizma, nego li nacionalizma u njegovom idealno-tipskom značenju.<br />
On je, naime, poznavan i kao društvena činjenica koja izaziva respekt zbog<br />
vlastite ozbiljnosti, a ono čega smo mi bili svjedoci i što je ovdje bilo na djelu,<br />
danas je u mnogim procesima predmet krivično-pravnih postupaka, ili je pak<br />
podložno lustraciji. Drugim riječima, strahujemo da su ovdje očitovani<br />
najbenigniji potencijali etničkoga u kontekstu društvenosti. Stoga držimo da<br />
4 Dakako, ovim ne mislimo da je to model koji bi se kao idealnotipski trebao<br />
preslikavati. On je unutar sebe imao i velike manjkavosti, osobito u domeni produciranja odnosa<br />
– npr. primat ideološkog okvira, djelotvorniji učinci asimilacije nego li integracije, monopol na<br />
manjinsko pitanje od strane partije, itd. – kao što je, uostalom, slučaj i s limitima socijalističkog<br />
projekta i u drugim sferama društva, zbog čega je na kraju i propao.<br />
73
Change language