vojvodjanski identitet

je to bilo jedno etnoanarhično stanje u kojem je bilo vrlo često prakticirano
nasilje posredstvom države, koju su vodile autoritarne vlasti. Uz to, sve se to
još odvijalo u jednom postmodernom vremenu, čime slika protivurječja i
apsurdnosti na planu etničkog ovdje dobiva gotovo neviđene razmjere. No,
većina učinaka je po etničke manjine bila posve negativna i tragična, što
najbolje možda potvrđuju rezultati posljednjeg popisa stanovništva, prema
kojem skoro sve manjine u Vojvodini bilježe drastičnu depopulaciju. Također,
ni drugi pokazatelji o strukturnoj poziciji manjina nisu optimističniji. 5
Stoga nam se kao najaktualnije pitanje nadaje slijedeće: može li se
Srbija i Vojvodina zajedno s njom, nakon svega osloboditi balasti vlastitog
etnoanarhičnog naslijeđa, te, što je to sve danas a ovdje potrebno da bi se
prihvatila jezička, kulturna i religijska poželjna pluralnost, za što još uvijek
ima, barem statističkog potencijala, ovdje na sjeveru Srbije. Drugim riječima,
može li Srbija da na drugačiji način ustroji vlastiti javni prostor i da pristupi
drugačijem građenju nacije te kakva je onda uloga Vojvodine i svih
Vojvođana u tim procesima? Naš je odgovor na ovo pitanje pozitivan, uz
naravno naznaku da će se to dogoditi, kao što misle uostalom i toliki drugi,
jedino ukoliko dođe do svestranog ali različitog uprisutnjenja etike
odgovornosti – u procesu suočavanja sa prošlošću moraju se utvrditi greške i
načiniti otklon, e, da bi se pristupilo izgradnji projekta državne zajednice na
drugačijim moralno-etičkim osnovama. U tom smislu, administracija u
Vojvodini je u posljednjih nekoliko godina učinila dva-tri ohrabrujuća
koraka... No, to se nije pokazalo dovoljnim.
5. Naznaka o pojmu (nacionalnog) identiteta
Opće je poznato kako pojam identitet ima svoja dva temeljna
značenja. U prvom slučaju označava istovjetnost, potpuna suglasnost, A=B:
istost nečega s nečim drugim; a u drugom, odnos po kojem je nešto jednako
sa samim sobom – A=A. Promatran kao čovjekov i društveni fenomen,
identitet je moderna pojava i veže se uz pojavu individualizma. Odgovara u
ravni pojedinačnog na pitanje "tko sam ja?", dok u ravni kolektivnog pruža
odgovor na pitanje "gdje pripadam?".
Postoje dva principa uspostave identiteta – identifikacije – prvi je
princip razlika, a drugi sličnosti. On je uvijek relacijski, pri čemu vrijedi
5 Ovim se dakako ne tvrdi da je etnička većina u Vojvodini za to vrijeme imala benefite.
Naprotiv. No, odgovornost za posljedice ove politike ipak ne pada toliko na "pleća"
vojvođanskih manjina.
74
sljedeće: individualni identitet se više odnosi na različitost, a kolektivni na
sličnost. No, oni nisu strogo odijeljeni i nalaze se u interaktivnim odnosima:
"individualni identitet, kao subjektivni izraz sopstva, zasniva se na
objektivnosti socijetalne kulture, a kolektivni identiteti, kao objektivne osnove
samoidentiteta, su subjetkivno reflektirani" (Zagorka Golubović). Važno je
primjetiti i to da čovjek ne može živjeti bez ostvarenosti obje dimenzije
identiteta.
Svaki identitet pretpostavlja nekog "drugog", kao vlastiti kriterij za
razliku ili sličnost. Identitet nije dat, već se konstituira postupno ali
kontinuirano. On se uvijek konstituira u nečemu – kulturni milje i društveni
kontekst su fundamentalni okviri za uspostavu identiteta: kulturni kodovi i
vrijednosti sistem, religija, ideologija, svjetonazor, kognitivni sistem…,
primarno ga određuju. Važna je i sljedeća njegova značajka: identitet je uvijek
složen – pluralnost je bit svačijeg identiteta.
U modernom je dobu nacionalni identitet postao glavna legitimacija
društvenog poretka i solidarnosti; obuhvata kako kulturni tako i politički
identitet, a narav mu ovisi o naravi nacije koja ga određuje – ili je politička ili
etnička: politički nacionalni identititet (jednakost u pravima i obvezama,
zajedničko državljanstvo, nesmetana mobilnost kako društvena tako i
prostorna, pozivanje na aktivno sudjelovanje u javnim poslovima, i
standardizirano javno, građansko obrazovanje dostupno za sve), etnički
nacionalni identitet u mnogome se razlikuje (sudjelovanje naroda a ne
građanska i politička prava, populistička organizacija, a ne demokratske
stranke, intervencija narodne države,...). Jasno je da je vojvođanski identitet
bio snažnije uspostavljen, on bi bio prvog tipa.
Na ovim prostorima je u posljednje vrijeme na djelu bio drugi
model identiteta, koji je ima presudnu važnost i ulogu u društvenim
događajima. Nacionalni identitet je prekrio/uništio gotovo sve ostale aspekte
identiteta. Recimo, regionalni, kao što je vojvođanski ili gotovo svaki lokalni.
Što se tijekom obrazovanja može naučiti iz povijesti Vojvodine? Ili o
međuetničkim odnosima na njezinom prostoru, ali iz jedne nepristrasne
vizure? O povijesti lokalnih etničkih zajednica? Sjetimo se samo svih
nelagoda iznošenih u javnosti u svezi s (ne)prihvatanjem novog Dana grada
Novog Sada, zbog austrougarskog "zadaha"! Kazuje li to da na djelu imamo
krizu identiteta i nesigurnost pripadnika većinske nacije, koja ne smije gotovo
ni u jednom segmentu u sebe apsorbirati naslage Drugog? I koji su onda
stvarni resursi za uspostavu i očitovanje vojvođanskog indentiteta koji mora
po sebi uračunavati Drugog.
75