vojvodjanski identitet

6. Vojvodina – mogućnosti određenja
Ono što primarno Vojvodinu danas specificira jeste sljedeći
identitetski okvir.
a) Povijesni – od 1848. godine kada su Srbi iz Banata,
Srijema, Bačke i Baranje proglasili u Srijemskim Karlovcima "Vojvodovinu
Srpsku" do danas, ona nije linearna niti je jednako slavna. Tijekom neduge
povijesti mijenjala je svoj status, ali je češće bila hranidbeni resurs za mnoge
vlasti nego li zasebna autonomna oblast. To vrijedi i za sadašnjost.
b) Zemljopisni – ona je prostor određen granicama –
Vojvodina predstavlja južni deo centralne Evrope, a na jugu je sjeverna
granica Balkanskog poluotoka. Zauzima 21.506 četvornih kilometara i dva
puta je veća od Kosova i Metohije. Više od 80% zemljišta je obradivo i ima
značajne vodne resurse (rijeke Dunav, Sava, Tisa i Tamiš, te kanal Dunav-
Tisa-Dunav).
c) Stanovništvo – Oko 2,2 milijuna, Srbi su najbrojniji,
neznatno više od 65%, Mađara je 14,28%, a preostalih oko dvadesetak odsto
čine Slovaci, Hrvati, Crnogorci, Rumunji, Romi, Rusini, Makedonci,
Ukrajinci, Česi i drugi. Nijedna od njih ne čini više od 3% ukupnog
stanovništva Vojvodine i sve su izuzetno teritorijalno disperzirane, a
značajnija koncentracija postoji samo na sjeveru Bačke. Ujedno, većina
manjinaca pripada različitim vjerama, tako da međuetničnost često
pretpostavlja i ima elemente i inter-religijskog. Osim, pravoslavnoj,
pripadnici etničkih zajednica u Vojvodini pripadaju katoličkoj, zatim
protestantskim crkvama, islamskoj vjerskoj zajednici, a jedan broj je i ateista.
Sve etničke zajednice su rubne u vlastitom etničkom prostoru, što će se često
u povijesti pokazivati kao hendikepirajući elemenat i bit će predmetom
različitih sporenja s obzirom na pitanje p(ri)osvajanja teritorija.
d) Ekonomski – Najrazvijeniji je dio Srbije, koja je jedna od
najsiromašnijih država u Europi danas. Osim poljoprivrede i prateće
prehrambene industrije, razvijena je kemijska industrija, rafinerije nafte, te
putna i željeznička mreža. Ni u jednom segmentu ekonomije nema
odlučujuću ulogu u kreiranju politike. Slučaj privatizacije NIS dobar je
primjer za ovu tvrdnju.
e) Kultura – Često se navodi da je ona multikulturna
zajednica srednjeeuropskog kruga. Međutim, to vjerojatno važi samo
potencijalno. Na djelu imamo nejednaku razvijenost partikularnih etničkih
kultura i nejednake resurse na raspolaganju, osobito materijalne. U sferama
76
javnosti, izuzme li se folklor manjina, gotovo da vlada monolitnost. Interetnički
kontatki su posve raritetni.
7. Resursi Vojvodine za vlastiti identitet i kontekst
međuetničkih odnosa
Na temelju do sada iznijetog opravdano strahujemo da se odgovor na
pitanje Što je to Vojvodina danas? uveliko i u bitnome razlikuje od onoga što bi
se na njega dobilo prije petnaestak godina – a što se još uvijek pod
Vojvodinom, istina pogrešno, u javnosti često podrazumijeva. Podsjećanja
radi, tada je Vojvodina imala sve relevantne prerogative posve ozbiljnog
državnog subjektivitetnog elementa, istina u danom okviru socijalističkog
društvenog sistema. Isto tako, ona je do tzv. jogurt revolucije imala
prepoznatljivu samokonstitutivnost i u mnogim segmentima društvenog
života.
To je omogućavalo da i potencijali u Vojvodini za autoreprezentaciju
budu izuzetno razvijeni i da samostalno, sa supripadnim joj specifičnostima,
nesmetano i bogato pulziraju, što je vrijedilo i za oblast etniciteta. Naravno,
time su i resursi i kapaciteti za izgradnju i postojanje njezinog identiteta bili
na jednom respektabilnom nivou. Drugim riječima, gotovo da je sve na
ovome prostoru imalo značajku i prepoznavalo se kao vojvođansko: od
političkog pola i sfere kulture, preko pravosuđa i prosvjete, pa do ekonomije
i, što je za nas ovdje zanimljivo, reguliranja i upravljanja etničkim odnosima.
Dakle, glavni je problem u tomu što je jako malo od toga, ili, da
budemo posve precizni, gotovo ništa, u Vojvodini danas ostalo. Vojvodina je,
naime, danas, htjeli mi to priznati ili ne, ipak mnogo više sjeverna Srbija nego
li nekakav značajniji samostalni državni i društveni subjekt. Drugim riječima,
ona trenutačno nema ni u jednoj sferi svojega postojanja, znači ni na državnoj
niti na društvenoj ravni, značajnije razvijen subjektivitet, e da bi bila za nešto
relevantno određujuća, bez obzira na moguća projicirana očekivanja
vojvođanskih nostalgičara!
Glede, pak, našeg predmeta interesa, čini nam se važnim za potkrepu
gore iznijete teze za primijetiti i sljedeće: kao što se u literaturi obično navodi,
država raspolaže sa sedam snažnih sredstava ili mehanizama u procesu
građenja nacije, ili pulziranja državnog nacionalizma, što presudno utječe na
međuetničke odnose u ravni odnosa većine spram manjina. To su 1) politika
državljanstva, 2) zakoni o jeziku, 3) obrazovna politika, 4) zapošljavanje u
javnim službama, 5) stupanj centralizirane vlasti, 6) nacionalni mediji, simboli
77