vojvodjanski identitet

Tomislav Žigmanov:
MONOETNIFICIRAN JAVNI PROSTOR
Kratko ću dopuniti ono o čemu sam govorio kada sam u uvodnom
izlaganju naznačio temu "međuetnički odnosi i vojvođanski identitet". To je
pitanje, inače, izuzetno složeno. Htio bih ovdje ukazati na još dva, čini mi se,
značajna elementa. Prvi, u sferi međuetničkih odnosa u Vojvodini, ako
ostavimo po strani ono što država i njezin instrumenatrij čine i produciraju,
bez obzira na razinu vlasti, u poljima javnosti ima dosta atipiciteta. Polja
javnosti, naravno, ne odišu nekim institucionalnim okvirima, ali ima stvarno
takvih dodira među različitim enticitetima koje gotovo nužno vodi do
bizarnosti. Jedan od njih je, čini mi se, i ovaj najnoviji, ako sam dobro
razumio, da Jožef Kasa, predsjednik jedne od političkih stranaka unutar
mađarske manjinske zajednice, ovih dana vrlo intenzivno radi na
povezivanju i komunikaciji među različitim srbijanskim političkim partijama!
Naime, to se barem vidjelo u medijima, on radi na stvaranju pretpostavki za
otvaranje dijaloga i suradnje između Demokratske stranke Borisa Tadića i
Liberalno demokratske partije Čedomira Jovanovića, a onda i na stvaranju
pretpostavki za njihovu suradnju s DSS. To jeste jedan pozitivan novum, jer
se predstavnici mađarske političke elite, u konkretnom slučaju Jožef Kasa,
prepoznaje kao konstruktivni subjekt.
Drugi moment na koji sam htio, s nekim empiriskim pokazateljima
ukazati, jeste da je prostor javnosti i u Vojvodini, i u Srbiji, izuzetno, kako bih
rekao, mono-etnificirajući. Naime, malo je sadržaja u prostorima javnosti koji
ukazuju na to da se drugačiji etnicitet pokušava recipirati kao javno postojeći.
Recimo, Fond za otvoreno društvo je nedavno realizirao istraživanje koje
govori o tome na koji se način manjinske kulturne elite informiraju, koliko
prate medije na svom i srpskom jeziku, ali i medije iz svojih matičnh država.
Dobiveni podaci kazuju da izuzetno visok postotak kulturne elite prati i
medije na svom maternjem jeziku, i medije na srpskom jeziku, kao i medije iz
matične države. Međutim, i to je ono što je zanimljivo, predstavnici
manjinskih elita izuzetno su nezadovoljni načinom na koji su sadržaji iz
određene manjinske zajednice prisutni u medijima na srpskom jeziku.
Koristeći informativni prostor medija na srpskom jeziku predstavnici
120
manjinskih elita ne nalaze puno sadržaja koji bi govorili o tome što se događa
unutar manjinskih zajednica, u bilo kojoj sferi društvenosti, od kulture, preko
obrazovanja, do političkog života. Što to kazuje? Kazuje da u sferi
interetničkih odnosa, da u proizvodnji medijskih sadržaja dobivamo veoma
mali broj informacija jedni o drugima, to jest o onom multietničkom, a što se
vrlo često navodi kao element identiteta Vojvodine. Strahujemo, ne u
kontekstu interpretacije rezultata, nego u kontekstu današnje rasprave, da u
sferi javnosti etnički diverzitet nije dovoljno iskorišćen, ni u pogledu
prezentacije, ni u pogledu pozitivnog prihvatanja. To je i profesor Boško
Kovačević naznačio – u medijskoj sferi multietnicitet, jedan od resursa
vojvođanske samobitnosti, nije dovoljno iskorišćen.
121