vojvodjanski identitet

i praznici, te 7) vojna služba. E sad, ukoliko pogledamo gdje je tu to
Vojvodina, vidjet ćemo da ona ni u jednom od navedenih segmenata nije
samostalna, a često se ni za jedan element suštinski gotovo ni ne pita kada se
utvrđuju određene politike u Beogradu.
Na taj način, kada govorimo o tomu što se sve ovdje na sjeveru Srbije
događa u svemu, pa i na planu međuetničkih odnosa, moramo ukazati na to
da se to zbiva na nekom prostoru koji se, istina, još naziva Vojvodina, a koji je
tek nekoć bio samosvojan, te da je danas, nakon svakovrsne destrukcije, to
više jedan zemljopisan pojam, koji se gotovo ni u čemu od bitnog značaja ne
razlikuje od svojeg južnog dijela! I što na djelu imamo drugdje, gotovo isto je
i ovdje, budući da se glavnina stvari u polju društvenosti producira iz jednog
središta, koje je uz to u etnokulturalnom smislu gotovo uvijek jednoznačno i
ima pridjev većinskoga. 6 Pogledamo li slučaj republičkog Radiodifuznog
savjeta i navedeno postaje i više nego jasno!
Istina, netko će protiv gore navedenog, navesti tzv. Omnibus zakon.
No, mi ćemo ustvrditi da je to vrlo daleko od raspolaganja nekim izvornijim
pravima u svim tim oblastima. Napomenut ćemo da je još uvijek na snazi
sljedeće: vrijednost inicijativa koju ima nešto što se naziva Skupština
Autonomne Pokrajine Vojvodine spram Narodne Skupštine Republike Srbije
jednaka je vrijednosti jednog republičkog zastupnika! Sve to skupa onda
znači da Vojvodina raspolaže s vrlo slabim resursima kako za regulaciju
međuetničkih odnosa tako i za izgradnju i pulsiranje nekakvog vojvođanskog
identiteta.
Jesu li jedini realni odgovori na takvo stanje zalaganja za
autonomijama na etničkoj osnovi, koja je prisutna u nekim nastojanjima
najveće vojvođanske manjine? No, što je u tom slučaju rješenje i što će uopće
biti s malim manjinama, s obzirom na njihove i više nego skromne resurse? Je
li njihova sudbina vezana za sve brže nestajanje putem asimilacije? Postaje li
na taj način Vojvodina ekskluzivno dvonacionalna i stvar srpsko-mađarskog
dogovora? Kakav odgovor na to mogu dati vojvođanski Rusini. Hoće li
nakon moguće srpsko-mađarske nagodbe onda vojvođanski Slovaci biti
jedina prava opasnost?
I na koncu, znači li to onda da je Vojvodina zbog aktualnog stanja
naprosto lišena potrebe za vlastitim identitetom? Tko su sve i koliko je
takmaca u borbi za njezin identitet? Kakva je (bila) uloga političke elite, a
kakva kulturne u tim nastojanjima? Što je tu činiti manjincima? Koji su
rezultati toga? Je li oni kazuju da su njihovi dosezi izuzetno skromni, a
buduća nastojanja uzaludna?...
LITERATURA
1. Zagorka Golubović, Ja i drugi. Antropološka istraživanja individualnog i
kolektivnog identiteta, Res Publica, Beograd 1999.
2. Antoni D. Smit, Nacionalni identitet, Biblioteka XX vek, Beograd 1998.
3. Benedikt Anderson, Nacija: zamišljena zajednica, Plato, Beograd 1998.
4. Ernest Gelner, Nacija i nacionalizam, Matica srpska, Novi Sad 1994.
5. Utvara nacije, tematski blok u: Beogradski krug, br. 3-4/1996. i 1-2/1997.
6. Vil Kimlika, Multikulturalno građanstvo – liberalna teorija manjinskih prava,
Centar za multikulturalnost, Novi Sad 2002.
7. Vil Kimlika i Magda Opalski, Može li se izvoziti liberalni pluralizam?
(Zapadna politička teorija i etnički odnosi u Istočnoj Evropi), Beogradski centar za ljudska
prava, Beograd 2002.
8. Ulrih Bilefeld, Stranci: prijatelji ili neprijatelji, Plato, Beograd 1998.
9. Jirgen Habermas, Postnacionalna konstelacija, Otkrovenje, Beograd 2002.
6 Naravno, takvo jedno postojeće stanje stvari ne treba previše da čudi, budući da je i u
puno (nacionalno) naivnijim stvarima vojvođansko nasljedstvo uveliko destruirano za
posljednjih petnaestak godina, recimo u sferi ekonomije i/ili poljoprivrede. Pa ipak, treba da čudi
to što se na tim planovima od dolaska novih vlasti događaju tek efemerne ili kozmetičke izmjene.
A zna se da u visoko centraliziranim državama, kakva je i Srbiji, centar je jedino važan za sve, pa
i za izgradnju identiteta.
78
79