PhD download - hirc.botanic.hr, Department of Botany, Faculty of ...

oj endemičnih vrsta, kao i malih rodova (Edraianthus, Symphyandra i Adenophora tePhyteuma i Jasione) bliskih rodu Campanula. Formiranjem Dinarida i Jadranskogmora u današnjem obliku prekida se kontinuiranost populacija pra-zvončićajugoistočne Europe na dva velika poluotoka, Apeninskom i Balkanskom, gdje setijekom mnogih tisuća godina razvijaju novi i jedinstveni oblici. U Europi danas rasteoko 200 vrsta roda Campanula (Fedorov i Kovanda 1976), a na Sredozemlju oko 250(Geslot 1984): najvećim brojem vrsta prednjači Turska (više od 150), a slijede Egejskiotoci, planine Balkanskog poluotoka 2 i Pirineji.Subgeneričke podjele roda CampanulaU preglednom članku Kovačić (2004) prikupila sam najznačajniju literaturu oistraživanjima roda Campanula na području jugoistočne Europe, gdje su prikazani inajznačajniji pogledi na subgenerička razgraničenja vrsta toga područja. Kako još odde Candollea (1830) nema monografije porodice niti roda 3 , sve današnje klasifikacijezvončića temeljene su na ograničenom (lokalnom) uzorku i stajalištima pojedinihautora, a objavljivane su u lokalnim Florama i preglednim člancima. Podjele roda nasekcije - kao što su one najpoznatije Fedorova (1957), Gadelle (1964) ili Damboldta(1978) - uglavnom se smatraju umjetnima, dok su podjele na subsekcije, serije,komplekse ili agregate (npr. Damboldt 1965ab, Kovanda 1970b, 1977; Geslot 1984)većinom bliže evolucijskom slijedu razvoja svojti. Ovdje ću spomenuti nekolikonajpoznatijih subgeneričkih podjela roda Campanula, koje (barem djelomično)obuhvaćaju i vrste rasprostranjene na prostoru Dinarida.Prva podjela roda Campanula potječe od de Candollea (1830), koji ga je podijelio udvije sekcije obzirom na to imaju li (sect. Medium A.DC.) ili nemaju (sect. EucodonA.DC., kasnije sect. Campanula s.s.) nastavke između zubaca čaške. Mada je to idanas važno svojstvo u svim determinacijskim ključevima, u de Candolleovo doba još2 Još Turrill (1929) primjećuje da je rod Campanula po veličini peti na Balkanu: iza Centaurea, Silene, Dianthus iTrifolium.3 Hortikulturne monografije, kao što su one često citiranog Crooka (1951) ili Lewisa i Lynch (1998), ne pretendirajuničemu iznad pregleda zanimljivih vrsta i mogućnosti njihova uzgoja. Opsežna, no lokalno ograničena istraživanjakao što su ona Kovande (1970ab, 1977), Shetlera (1982) ili Berninija i sur. (2002) od velike su vrijednosti, notakođer ne daju cjelovit pristup rodu. Prema osobnim kontaktima, u pripremi je nova monografija porodice kojupriprema T. Lammers, te revizija roda W.M.M. Eddieja.10