PhD download - hirc.botanic.hr, Department of Botany, Faculty of ...

1.2 Rod zvončića (Campanula L.)Ime Campanula Linne je (1737. u Philosophia Botanica, str. 142) preuzeo odTourneforta), od lat. campana = zvono i -ula = deminutiv (hrv. zvončić, zvončika,zvonček; ne «zvonce» = Edraianthus). Vrste toga roda najčešće su (polu)uspravne,rozetaste ili jastučaste trajnice, rjeđe dvogodišnje ili jednogodišnje zeljaste biljke.Listovi su nasuprotni, sjedeći ili s peteljkama, cjeloviti ili nazubljeni, ponekadrazdijeljeni. Cvatovi su grozdasti ili metličasti, ponekad klasasti, a rjeđe glavičasti ili supak cvjetovi pojedinačni. Vjenčić je peterozrakast, redovito sastavljen od petdjelomično sraslih latica s pet slobodnih režnjeva, okruglast, zvončast ili ljevkast igotovo isključivo modre boje, no sve vrste mogu imati i bijelocvjetne, a rjeđe iružičaste forme (npr. C. waldsteiniana f. alba i C. tommasiniana f. rosea – Prilog 3, sl.4 i 5), vrlo cijenjene u hortikulturi (Lewis i Lynch 1998, Eddie 2000). Rod Campanula jeredovito protandričan, alogaman ili djelomice autogaman, s prašničkim nitima širokotrokutaste baze. Polenova zrnca uvijek su binuklearna, poratna, najčešće okrugla ilimalo izdužena. Samooprašivanje se kod Campanula vrlo rijetko pojavljuje: entomofilijaje pravilo s vrlo malo izuzetaka (Bielawska 1973). Plodnica je podrasla, najčešće s tri(rjeđe pet) lokula, koliko je i režnjeva stigme. Placentacija je aksilarna. Plod je jajast ilizavojit tobolac, često s jasno naglašenim «ljestvicama» (lignificirane žile), a otvara ses tri postrane pore ili zaliska (rjeđe pet pora ili tobolac nepravilno puca). Sjemenke sunajčešće sjajne, eliptične, vanjskom teksturom vrlo raznolike (Prilog 4) irasprostranjuju se vjetrom.Stručnjaci se danas ne slažu ni oko broja vrsta i nižih sistematskih jedinicauključenih u opseg roda Campanula: raspravlja se s 350 do 450 vrsta zvončića tebarem još toliko podvrsta i nižih svojti (Contandriopoulos 1984, Ančev 1994, Watson iDallwitz 2000). Nove se svojte još uvijek opisuju (npr. Brullo 1993, Lucchese 1993,Hartvig 1998, Kovanda 1999), a temeljem istraživanja neke i mijenjaju status (Lakušići Conti 2004). Zvončići su školski primjer orografski, edafski i mikroklimatski visokospecijaliziranih biljaka, karakteriziranih zapanjujućom raznovrsnošću. Najužeshvaćeni, zvončići naseljavaju različita staništa (stepska, šumska, pustinjska,stjenovita, pješčana) toplog i suptropskog područja Sjeverne polutke, ali jevarijabilnost bez sumnje najveća na višim nadmorskim visinama, tj. u planinskimpodučjima. Najvažnija središta naknadnog razvitka zvončića svakako su u planinamaKavkaza, Balkanskog poluotoka i Anatolije (Kolakovski 1987), gdje se nalazi i najveći9