PhD download - hirc.botanic.hr, Department of Botany, Faculty of ...

2002), pa i u vrstama roda Campanula (Damboldt 1965a, Frizzi i sur. 1987, Bernini isur. 2002), noseći velik udio raznovrsnosti i endemičnosti roda u popisu flora Europe iSredozemlja (Fedorov i Kovanda 1976, Geslot 1984).Uže područje ovoga istraživanja obuhvaća istočnojadransko, planinsko područjeDinarida (tzv. primorski, vanjski ili obalni Dinaridi). Planinski sustav Dinarida smatra sejugoistočnim dijelom istočnih Alpa, preko Julijskih Alpa vezanim sa središnjimmasivom. Dinarske planine su duge oko 650 km, a pružaju se usporedno sjadranskom obalom u smjeru sjeverozapad-jugoistok, od Trsta i južne Slovenije doAlbanije. Omeđene su morem (zapad) i rijekama: Sočom i Savom (sjever), Drinom(jug), Kolubarom, Ibrom i Sitnicom (istok). Vanjski ili primorski Dinaridi pružaju se odfurlanske nizine (sjeverna Italija) do Skadarskog jezera i depresije (granica Bivšejugoslavenske republike Makedonije te Albanije), a počivaju na jadransko-dinaridskojkarbonatnoj platformi. U tom su dijelu i dva najbolje izražena genetička središtadiferencijacije endemičnih vrsta u Hrvatskoj: Velebit i Biokovo (Trinajstić 1992).Priobalni dio primorskih Dinarida pruža se duž hrvatske dalmatinske obale, gruboomeđen lancem priobalnih planina republika bivše Jugoslavije: od slovenskogSnežnika, preko hrvatskih planina Ćićarije i Učke, Gorskoga kotara, Velike kapele,Velebita, Dinare, Mosora, Biokova, do konavoskih planina, zatim hercegovačkihplanina Čvrsnice, Veleža i Bjelašnice, završavajući Orjenom, Lovćenom i Rumijom uCrnoj Gori. Ta je regija zapadnog Balkana iznimno bogata raznovrsnim biljnimsvojtama, gdje su najznačajniji istraživači lokalnih flora 20. stoljeća opisali i brojnevrste roda Campanula (Adamović 1909, Hayek 1931, Rohlena 1941-1942, Beck-Managetta i sur. 1950-1983, Horvat i sur. 1974, Mayer 1952, Pulević 2005). Značajanbroj vrsta koje nastanjuju opisani prostor istočne obale Jadrana i primorskih Dinaridaje endemičan, reliktan, polimorfan, visoko varijabilan i jedinstven u evolucijskimtrendovima i odvijajućim procesima diferencijacije: upravo ovdje je rasprostranjen inajveći dio najzanimljivijih zvončića Balkana.Okojadranski zvončići dijele morfološke karakteristike i slične vegetacijskeokolnosti krških područja mediteransko-montane regije: većinom su heliofitskihazmofiti pukotina planinskih stijena, točila i kamenjarskih travnjaka. Citološkaistraživanja okojadranskih svojti zvončića ukazala su i na visoku srodnost u broju iobliku kromosoma (Sugiura 1942, Gutermann 1961, Merxmüller i Damboldt 1962,Böcher 1960, 1963; Gadella 1964, Podlech i Damboldt 1964, Damboldt 1965ab, 1968;Lovašen-Eberhardt 1971, Geslot 1980, Nurmi 1987, Phitos i Kamari 1988), pokazujući13