ONLINE PRIRUCNIK

mag.psych. Josipa Končinski: Ima li smisla biti sretan u vrijeme krize?
Pozitivna psihologija ne zagovara da stalno moramo biti sretni niti da stalno moramo misliti
pozitivno već je cilj dovesti osobu do njenog optimalnog funkcioniranja. Dakle, pažnja je
usmjerena na pozitivne emocije i pozitivna iskustva. Istraživanja provedena na smanjenju
anksioznosti i depresivnosti svakako daju važan doprinos kad govorimo o izlječenju
mentalnih bolesti. Međutim, ljudi ne žele samo ne živjeti loše, nego žele živjeti dobro. Ljudi
žele mnogo više nego samo prestati patiti. Oni žele voditi život koji je ispunjen, razvijati ono
najbolje u sebi, pojačati doživljaje ljubavi, rada i igre.
Teže je biti pozitivan nego negativan. Za to se jednim dijelom pobrinula priroda kako bi nas
osposobila za preživljavanje. Budući da nam pozitivni događaji nisu opasni, a negativni
događaji mogu biti, naš mozak će veću pozornost dati potencijalno opasnoj situaciji kako bi
nas zaštitio. Naš mozak uvijek procjenjuje je li okolina sigurna. Osobe koje razmišljaju na
pesimističan način, zapravo, uvijek očekuju opasnost. Često se u toj poziciji osoba osjeća
bespomoćno. Bespomoćnost je osjećaj u kojem osoba smatra da ne može kontrolirati ono što
se oko nje događa nego samo može „zatvoriti oči i čekati da prođe“. Ono što se nažalost
događa je da osoba počne primjećivati samo negativne stvari koje se događaju. Pozitivne
događaje osoba uzima zdravo za gotovo, budući je već u iščekivanju nove prijetnje.
Kad smo dobro raspoloženi, živahniji smo, energičniji i spremniji smo prihvatiti se neke
stvari, a kada smo loše raspoloženi bezvoljno radimo ono što moramo. Nadalje, važno je
razlikovati raspoloženje kao stanje niskog intenziteta koje duže traje te često nismo svjesni
njegovog uzroka za razliku od emocija koje traju kraće, intenzivnije su te im je uzrok poznat.
Sve što mislimo, osjećamo ili činimo često je provučeno kroz filter trenutnog raspoloženja.
U narodu, zadovoljstvo životom je više povezano i usmjereno na užitak, a manje na osjećaj
aktivnosti i osobnog rasta i razvoja, odnosno „eudemonističku dobrobit“. U staroj Grčkoj,
Aristotel je smatrao da nisu sve želje vrijedne da ih se slijedi, jer ne stvaraju osjećaj istinske
sreće. Hedonističke aktivnosti pružaju zadovoljstvo, ali to zadovoljstvo obično traje kratko.