18_Forbes.pdf

moskovskom Mercedesu, dok se vozač pokušava izvući
iz večernje gungule na putu do aerodroma Šeremetjevo.
Masovna otpuštanja u kompaniji nadaju se “kompenzirati”
još masovnijim zapošljavanjem više od 2000 ljudi na
projektu izgradnje i održavanja peradarske megafarme.
U 90-ima je Kalinjingrad predstavljan kao crna
točka europskog sjevera, problematični geto s rekordnim,
epidemijskim stopama kriminala i AIDS-a. To je sada
prošlost: ne bez odjeka, ne bez nepoželjnih društvenih
mutacija, ali u velikoj mjeri prošlost. Putinova vlada od
Kalinjingradske oblasti stvara slobodnu ekonomsku zonu,
a negdašnji crvuljak ruske tranzicije sada se pokušava
etablirati kao Hong Kong na Baltiku. I u tom ruskom
Hong Kongu, uz jantar i autoindustriju, jedan od stupova
ekonomije drži Stefano Vlahović. Pitanje koje trajno intrigira
hrvatsku javnost glasi: kako li je preživio kaotične devedesete,
poslovno i doslovno? U prošlosti se nije ustezao
javno govoriti o tegobama kroz koje je prolazio u vremenima
kada su horde brutalnih postsovjetskih bandi zaposjedale
ili reketirale sve što je mirisalo na zaradu. Vlahović
je otvoreno opisivao kako se od 1998. do 1999. godine,
nakon jedne prijetnje smrću kretao poput Saše Bijelog
iz slavne ruske krimi-sage: u blindiranom vozilu, praćen
džipom, s tjelohraniteljima oko sebe i pancirkom na sebi.
Vlahović nam nije želio izravno komentirati tezu da
se 90-ih od klasičnog, ekstremno profitabilnog uvoznika
odlučio preustrojiti u prerađivačkog industrijalca zbog
problema s kriminalnom konkurencijom koja je bacila
oko na relativno jednostavan posao čistog importa. “Mi
smo tada imali zajedničku firmu s Tyson Foodsom (drugi
najveći svjetski distributer mesa, financijer predsjedničke
kampanje Billa Clintona, op.a.), čiji sam bio zastupnik.
Godina 1998. bila je iznimno teška i financijski vrlo loša.
Kad je kriza prevladana, otišao sam u SAD, na Sveučilište
Stanford, pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješio. Uvozili
smo stotine milijuna dolara sirovine godišnje, ali po
strukturi troškova nismo imali nikakvu komparativnu
prednost (carine, postotak od prometa, transportni postotak
itd.) pred uvoznicima koji rade s oko 100 tisuća dolara.
Sa Stanforda sam se vratio s novim projektom koji je
uključivao zaštitne mehanizme i u kojem vam razmjer posla
daje određenu prednost. U biznisu u kojem smo sada,
vi ne možete postati konkurent ako niste uložili, recimo,
15 milijuna dolara, ako niste otvorili firmu na konkretan
način, na konkretnom mjestu itd. Kad je riječ o krupnoj
peradarskoj proizvodnji, mi smo u ovom trenutku vjerojatno
jedini investitor koji si može priuštiti projekt farme
za vlastite potrebe”, objašnjava Vlahović.
Danas, desetak godina kasnije, ne djeluje paranoično,
niti podsjeća na onog “blindiranog” čovjeka kakvim se
opisivao. Više i ne želi pričati o prošlosti, jer smatra da ponavljanje
triler tematike u donekle rusofobnoj poslovnoj
javnosti Hrvatske cementira zastarjeli stereotip o Rusiji.
Danas se biznismeni, barem oni “legalni”, kreću zemljom
slično svojim hrvatskim inačicama – premda, istini za
volju, istraživačke redakcije poput Novaje Gazete i danas
analiziraju visoku stopu naručenih ubojstava u poslovnoj
sferi.
No u fenomenologiji ruskog biznisa dosad se kao paradigma
uspješnog, dugovječnog poslovanja smatrala tzv.
kriša iliti krov sazdan od moćnih struktura koje će biznismena
štititi u “olujnim danima”. Kriša nije mitologija, već
sociologija suvremene Rusije.
U eri slabe Jeljcinove države, krišu su nerijetko činili
banditi, dok su u proteklom desetljeću njihovu ulogu,
Krajnje je vrijeme, smatra Vlahović, da se hrvatski biznis prestane paranoizirati
političkim predrasudama i kriminalističkim pričama, te krene povećavati ekonomsku
prisutnost u suvremenoj Rusiji
svibanj 2010 F o r b e S 55