Sul Campo Del Mare - Vilenica

V2-2010.PM51096/13/100, 12:13 PMEnes Karićružičnjaka u kojima nijednom cvijetu nisam znao ime! Ramazani su sespuštali iz plavih nebesnih bezdana, cjelivali lica lijepih mladića i djevojaka,ponekada niz merdevine od mjesečine!Idem kraj bezistana i znam jamstvom svim: Da Mevlijin sin nije izMostara otišao na nauke, možda nikad ne bi saznao za Boga kao prijetnju,kao obavezu, kao zasjedu! Na Tepi mu je vjera bila satkana od neba, vedrai plavetna, ispraćena do riječi glasom hodže Aluna, pretvorena u izvorskuvodu, da ugasi žeđ suhoj jetri.U Dubrovniku sam se, u sedmerostrukom polusnu, rastao od Tepe, imajke Mevlije, uz krike galebova kao svjedoke i ljeskanje valova o obalu.Stajala je dok lađa ne isplovi, svjedočila javu svoje radosti što me šalje ucarski grad i velike medrese na kraju dalekog puta, iza nekoliko mora.Lađa je odmicala, draga plava travka bila je sve manja, sve neznatnija što jepjenasta rasjeklina na vodi postajala šira.Mevlija je bila kao njeno krhko bilje koje smo nekad sušili u mostarskojavliji: ožujka, sijerčica, pelinka, sladnica, ivanjska trava... imena samzapamtio po zasebnoj ljepoti koju je majka držala brižnim rukama. Na lađisam sricao imena travki, naučio sam ih pred njom, s pažnjom, kao što sampamtio kur’anske retke pred Alunom. Sa lađe sam dovikivao nešto, kao:zbogom Mevlija! Ili: vidimo se u Mostaru! Ili: srešćemo se u hladovimaavlije, za godinu ili dvije ...Plava travka, plava tačka više me nije čula. Rogljem plave mahramepotirala je suze.adija Halid je vidio da ridam:– Slušaj ti, momče, plačeš! A hoćeš u Carigrad! Hajde što sramotiš sebe,već i mene! Eno, tamo, sedam lijepih Dubrovčanki, gledaju te i smiju se,kažu: momak, a umiva se suzama!Kadija Halid je rekao samo to, našao naša mjesta, kradom potegao dvaputiz rakijskog bardaka, i zaspao.2.Išao sam sokacima prema bezistanu i Baščaršiji, uskoro ću pred Begovudžamiju, dobrodošlicom me pozdravio miris varenih kukuruza, nove biljke,još uvijek stidnog gosta u našoj zemlji.Ima četerdeset godina kako su je iz Zapadne Indije trgovci donijeli uitalijanske i kaurske zemlje (1535. godine u Stolačko polje njeno sjemeposadio je Orhan Dubravić, potomak Dabiživa i pradjed Šakira Dubravića,moga poznanika iz Carigradskih medresa). Zrna je u početku bilo malo,koliko je stalo u šaku desne ruke Orhana Dubravića, sve u svemu stotinjak,dobio ih je na dar od jevrejskog trgovca na glavnom trgu u Veneciji.Kukuruz se primio i u Bosni, odmah, rastao je tanji i sitniji, sirota biljka jeoklijevala i škrto se pomaljala ispod tuđeg neba, ustravljena pod planinskimvisovima na koje se nebesa uskogrudo naslanjaju dok pokazuju blijedeplavetni u oštrim rubovima. Na rijetkim župnim mjestima je nepoznata109