Link - Oapen

Friedrich Hölderlin u prijevodu Dragutina Tadijanovića 163
nikog nema: Ni čovjeka, ni ptice. Prolazim kroz tišinu. / Pusto mi je srce. Iskrsava
pustoš, javlja se osjećaj prolaznosti: Jesen je, Lelijo, jesen: / Kišna i siva jesen,
/ I treba da se tiho rastanemo. / . . . / Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
/ Zaboravi milovanja u večeri meke, / Sreću srdaca naših. – „Rastanak u jesen“.
Vrlo jednostavno i neposredno isto nam kazuju, u tonu narodne pjesme, sljedeći
stihovi: Uvenuše rujni cvjetovi / Tvoje i moje ljubavi. / . . . / Nikad više / neću
gledati / Tvoja dva oka / Duboka. – „Nikad više“. Na kraju ostaje gorka spoznaja
da će iza pjesnikove smrti u sjećanju djevojke ostati jedina uspomena – pročitana
pjesma: Svakog dana sunce zapada. Doći će / Dan od kojeg će se znati: mene /
Više nema. Neće se ništa desiti što nije bilo / Za moga vijeka . . . / . . . / Djevojka
će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li / Ili čitam pjesnika / Koji je pjevao o mojoj
ljubavi? – „Kad mene više ne bude?“ Svijest o prolaznosti i tjeskoba smrti javljaju
se vrlo rano, bivaju glavnim motivom pjesnikove vizije svijeta. U ciklusu „Intimna
izložba crteža s Raba“ već naslovi pjesama podsjećaju na neminovnu prisutnost
smrti, npr.: „Hiljade mrtvih i ja“, „Dva groblja“, „Tiho plakanje“, „Bio sam kao i
ti“. Čovjek dolazi, prolazi i odlazi, i ništa se ne mijenja. Sve ostaje kako je i bilo:
zemlja, sunce, vjetar, žita, oranice . . . a „njega nema“. Impresivno lirski nastajao je
poetski svijet Tadijanovićevih nadahnuća i u ciklusu pjesama pod naslovom „Dani
djetinjstva“. O njegovu nastanku pjesnik je zapisao između ostaloga i ovo: Videći
da od onoga što sam kanio reći nije kazano ni polovina, trećeg sam popodneva
nastavio i napisao četiri nove pjesme ne iscrpivši svu građu. Trebala su mi još tri
popodneva . . . da se kaže sve što je ležalo na srcu, da se ciklus zaokruži s dvanaest
pjesama. A trinaesta, završna pjesma . . . napisana je upravo mjesec dana poslije
nastanka prvih pjesama ciklusa. Treba li napominjati da sam bio vjeran svom
kraju, da sam vjerno prikazao svoje doživljaje? (Tadijanović 1969, 316) Ciklus je
pravi inventar pjesnikovih sjećanja na djetinjske dane, na rodni zavičaj: „Moje
igračke“, „Djevojčica i ja“, „Računska zadaća“, „Lov na dugu“. Doživljaji su protkani
realnim i slikovitim opisima prirode: zelena polja, zrela žita, sunce nad oranicama,
kiša, duga, potok, rodno Rastušje, zatim prikazima dječjih nestašluka: „Nosim
sve torbe a nisam magarac“, „Da sam ja učiteljica“, vjerskih i tradicijskih običaja:
„Moja majka blagosilja žita“ te ratnih zbivanja: „Dopisnica na ratište“. I kasnije se
pjesnik okreće svome djetinjstvu i zavičaju, ali ponajviše s čuvstvom potištenosti,
samoće, prolaznosti, stalnog nastajanja svega što postoji: Znam, kad mene više
ne bude, / Neće ni bunara pokraj potoka, / Jedino on je zlato / Što blista iz moje
mladosti, / I sjaj će mu biti ugašen / Kad moja svijeća dogori. – „Vrijeme je da
se još jednom“. U pjesmi „Danas trideset i pete“ mrtvi su djed, baka, otac i brat
Ðuro: . . . /Svi odoše, / Svi sad šute / . . . / Bijah li JA doista taj dječak / Koji je
slušao njihov govor? / Šuti, srce, u samoći, / Kad naviru uspomene. Autor ovdje i
u mnogim drugim stihovima jednostavno prepričava događaje, govori o zbivanjima
u rodnome Rastušju, o doživljajima na putovanjima, o svome postojanju u gradu,
o razmišljanjima o životu i vlastitoj sudbini.
Uz sličnosti i slučajne podudarnosti opjevanih motiva poeti pokazuju zajedničku
liniju i na formalnoj razini: uporabu nevezanog stiha. Ova podudarnost ne znači