Publikacija SEP 2011 - Vilenica

trebala okupati, nervozno je odmahivala rukom, kao da pokušava tu
ideju otresti sa sebe.
Očeva reakcija bila je slična babinoj.
– Joj, nemoj me sad s tim!, rekao bi, namrštio se, i naposljetku
vratio svojim časopisima za uređenje interijera. Bila je to njegova terapija,
gledanje prekrasno uređenih dnevnih soba s pogledom na Pacifik,
adaptirane njujorške stanove sa strateški raspoređenim antikvitetima.
Mogla sam to razumjeti; otac je bježao u tuđe, daleke, ukusno uređene
živote onako kako sam ja bježala u sladunjave svjetove Daphne du
Maurier.
– Jednoga od ovih dana morat ćemo je oprati. Kuća smrdi ko noćni
tramvaj u kojemu se voze beskućnici, rekla sam ocu. On je dohvatio
novi časopis, broj posvećen rustikalnim vikendicama.
Imali smo teških noći. Jednu posebno gadnu proveli smo slušajući
babu kako panično kriči, skupljena u krevetu kao tarantula, pokrivena
plahtom preko glave. »Spojili su mi žice na srce«, ponavljala je. Zglavci
su joj bili bijeli, toliko je grčevito držala rub plahte. Svaki pokušaj da
je otac i ja smirimo samo je pojačavao njezino drečanje. Ujutro je,
onako blijeda i smrdljiva, bezizražajno gledala kviz i tiho izgovarala
točne odgovore prije nego što bi voditelj uspio dovršiti pitanje. Znala
je koje je godine Marie Curie dobila Nobelovu nagradu i koje je bilo
Madonnino krsno ime.
***
Neki su dani bili teži od drugih.
– Operi je kao da pereš auto; posjedni je na rub kade, skini glavu
tuša i polijevaj. Daj joj spužvu i neka se dolje nasapuna sama – rekla
mi je majka kad sam je zamolila za savjet.
Tijelo joj je bilo kao meso uginulog tuljana, gdje bih čvršće pritisnula
spužvom nastala bi modrica, koža na nogama bila joj je suha i
prekrivena krljušti – ustvari listićima skorene prljavštine i odumrlog
epitela; taj je dio trebalo prvo dobro namočiti. Baba se isprva otimala
i urlala, (»Prokleta bila! Prokleta gamadi!«, vikala je) kao gigantski
gremlin koji se boji da će ga voda pretvoriti u čudovište - kao da ta
84