STJECANJE BEZ OSNOVE

28„Posebno valja naglasiti da je, prije svega, iz potpuno jasnogobrazloženja prvostupanjskog suda, nedvojbenim utvrđeno, a što je temeljprijedloga predlagatelja, da je razlog za donošenje pobijanog rješenja tošto žaliteljica u razdoblju dužem od 3 mjeseca ne skrbi o mlljt. kćerki sakojom ne živi, time da se njezino propuštanje skrbi odnosi na uzdržavanjemlljt. kćerke. Točno je da je odredba čl. 114. st. 2. OBZ-a eksplicite nenavodi i neplaćanje uzdržavanja kao jedan od razloga za lišenje prava naroditeljsku skrb, ali u toč. 7. toga propisa se kao razlog za donošenje takvemjere propisuje (za roditelja koji zlorabi ili grubo krši roditeljskuodgovornost prema st. 1. čl. 114. OBZ-a) da se smatra da roditelj zlorabi iligrubo krši roditeljsku odgovornost dužnosti i prava ako, između ostalog, neskrbi dulje od 3 mjeseca o djetetu s kojim ne živi (st. 2. toč. 7. čl. 114.OBZ-a). Međutim, iako citirana zakonska odredba izričito ne navodi,odnosno kako to žalba ističe ne propisuje eksplicite da se skrb odnosi i nauzdržavanje, to se upravo odnosi i na propuštanje uzdržavanja, kao jednogdo vidova propisane skrbi roditelja o djeci. Naime, obveza uzdržavanjapropisana je čl. 63. Ustava (NN 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00 –pročišćeni tekst i 41/01 – pročišćeni tekst; dalje: Ustava) prema kojoj suroditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu, dok je odredbom čl. 98.st. 2. OBZ-a propisano da je uzdržavanje djeteta dužnost i pravo roditelja,a isto je kao takvo, ali u širem smislu što se tiče obveznika uzdržavanjapropisano i čl. 206. istog Zakona, te je isto tako, ali samo kao dužnostpropisano i čl. 209. toga Zakona i koji propis se odnosi upravo namaloljetnu djecu. Iz tih razloga, ovaj sud smatra da nema nikakvihnedostatnosti u razlozima za donošenje pobijanog rješenja, jer jeprvostupanjski sud u potpunosti pravilno protumačio značenje sadržajazakonske sintagme „roditeljske skrbi“ propisane čl. 91. st. 1. OBZ-a kao iposebno čl. 98. st. 2. istog Zakona koja propisuje i uzdržavanje kaodužnost roditelja koje spada u roditeljsku skrb djeteta, a što je u razlozimapobijanog rješenja iscrpno i detaljno iznio taj sud, pa nema nikakvogproturječja između izreke odluke i sadržaja obrazloženja. Spomenutim čl.18. Konvencije o pravima djeteta, kao međunarodnog dokumenta(usvojenog na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenog 1989.g.,a koja inače sadrži univerzalne standarde koje država stranaka Konvencijemora jamčiti svakom djetetu i koju je RH ratificirala odnosno posebnomodlukom kojom se na temelju ratifikacije o sukcesiji od bivše države smatrastrankom Konvencije, od dana osamostaljenja odnosno 08. listopada1991.g.) određeno je da će države stranke učiniti sve što je u njihovoj moćiu primjeni načela zajedničke roditeljske odgovornosti za odgoj i razvojdjeteta, pri čemu roditelji ili zakonski skrbnici snose najveću odgovornostza taj odgoj i razvoj te da im je temeljna briga dobrobit djeteta. Kod toga