Untitled - Treći Trg

46 / Treći Trg / Broj 19-20
gazda.
Ali, nakon što joj je nasuo vodu, mula ju nije ni pogledala.
Naprotiv, krenula je za njim, ne osvrćući se na kanticu. Svoju je
njušku spustila u visini njegove glave i išla za njim mirno, sve dok
joj je dopuštao konopac. Nije bila žedna.
Shvatio je, kao i ja, da je životinji potrebno da je netko
pomiluje, da čitav dan netko prolazi, ali nju ne mazi i ne primjećuje,
da su joj potrebne ljudske riječi njoj upućene, da je usamljena...
Toliko da se u jednom momentu odluči izaći „na tu vašu cestu
kojom stalno negdje žurite i zaustaviti vas, pa da vidite da postojim,
da sam živo biće i da mi treba ljudski dodir, riječ, ljubav...”
Na 37 stupnjeva u hladu, njegova vlažna ruka na njenim
nosnicama ju je smirila i sad smo oboje shvatili, ne voda, već
ljudska ruka, bilo je to što je trebala. Ipak, osjetivši laganu
neugodnost, kao što je mnogi ljudi osjećaju kada se radi o nejasnim
i maglovitim stvarima, zvanim osjećaji, pokušao je da bar meni
stvari prikaže sasvim racionalnima.
– Nije žedna, ali jede čitav dan ovo trnje, grubo je to za nju i
prečvrsto, mora biti da joj je dosadilo...
– Sigurno – složih se, – nije joj lako.
Od toga dana, kad sam je viđala kraj drveta, nisam joj više
zavidjela.
Počela mi se činiti slična. Shvatila sam da je njeno mirno
brstenje trnja, samo jedan dio vremena, u kome je prihvatala
ovaj život koji joj je dat. Da je znala zabaviti se listom, travkicom
i ponekom nezrelom kupinom, dok ne prođe taj dan, pa drugi i
treći...
Nisam znala kako mula razmišlja, ali vidjela sam kako izgleda
kada usamljenost, konopac i trnje, probiju te oklope iz nje, pokvare
kvazi rješenja i uruše teatar sreće.
Od toga dana, gledala sam je u oči, pažljivo i duboko, htjela
sam joj poručiti da je jako dobro razumijem...