Untitled - Treći Trg

KRATKA, KRATKA PRIČA
Jučer je padala kiša. Nebo je poluoblačno. Još je vlažno. Ivan je
na ulici kamenog grada.
Nigdje na svijetu mu se ne lijepi takva samoća: nalijećuća,
nasrtljiva, nanošena vjetrom, bez prašine i ispunjena soli, kao tu: u
ulici koja je ostarila, a u kojoj je sve bilo po starom.
Zalijetao se vjetar u njegovu glavu.
Promatrao je zidove tih vječno umirućih ulica i nalazio po
njima zahrđale čavle; (u djetinjstvu ih je zbog neke igre s društvom
kamenjima zabijao u fuge; nije znao jesu li to njihovi čavli).
Razbijeni, šuplji prozor otkrivao je tamu nijeme kuće: sjetio se
jednog lica. Gledao je u unutrašnjost te kamene smrti. Ulica je bila
pusta: tišina i škripa drvenih podova; u kućama koračaju starci ili
pomiču stolice. Vjetar je opet naletio. Okrenuo se. I vjetar je bio star.
Zabijao mu se u tijelo taj drug. Progledao je kroz zidove svih kuća
ispred sebe i vid mu se izgubi u zanesenosti.
– Prolazim – pomisli.
Samo ga je tu mogla prožeti sva težina nestajanja; na tom
mjestu njegova početka koje je kao neotvarana škrinja čuvalo
tu daljinu, vraćalo mu natrag slike čiste vječnosti djetinjstva:
fotografije uslikane, ukočene okom sretnog djeteta, pa sahranjene,
vraćene u tu škrinju grada čekajući kao Lazar svoga Stvoritelja.
– Ustanite i živite! – izgovori naglas, no glas mu ne zazvuči
dovoljno šaljivo.
(Sve radosti pamćenja mogu postati sablasti: ako im ne
udahnete život iz groba izvlačite sretni leš. Možda je dobre stvari
ponekad bolje zaboraviti.)
Okrenuo se. Vjetar nije zapuhao. Progledao je kroz zidove
svih kuća ispred sebe i nekako se prokleto nasmiješi u lice Bogu.
Napravi četiri koraka bez cilja. (54 godine sa ciljem.) Nije znao kud
da šeta: nije zapravo ni trebao hodati, ukopao se na tom mjestu,
ništa ga ne može zateći; u trenutku mu je ionako izranjala cjelina,
vraćali su se k njemu svi detalji i rađao se polako mozaik tuge od
sitnica prošle sreće.
Dugo ga nije bilo.
Vratio se kao Cinik.
I zarati sa Nevinim.
Hrabro.
71 / Treći Trg / Broj 19-20