Untitled - Treći Trg

70 / Treći Trg / Broj 19-20
je bacao pšenicu u kokošinjac.
„A može li umrijet?“ upita.
„O! Ma nee“, odvrati blago djed, „stabla ne umiru, ljubavi.“
Kokoši su mahnito kljucale u zemlju oko starčevih nogu. Marta
ugleda kokoš bez repa pa zaboravi što je htjela reći.
„Vidi dida, nema perja!“
Starac pogleda kokoš.
„Znam“, odvrati spokojno, „malo je bolesna.“
Nešto sijevne u unuci. „Nije bolesna nego je jedu!“
Starac osjeti teret njenog glasa.
„Ma nee...“, pokuša.
„Jedu je!...“, uzvikne Marta. Prije nego se dosjetio kako da
kaže što je želio reći nešto mu sasiječe misli na komade. Tijelo mu
pomakne samo vrat koji blago spusti glavu. Osjetio je miris cvijeća.
Mračni spokoj se naglo uspravi u njemu a cijelo biće uzdrhti pred
točkom u koju je pogledao. Glas potom zaroni i do utvara u starcu, i
u trenu skrši vlastito djelo.
„Jel ti slušaš mene dida uopće?!“
Starac umakne iz pandža mrtvih. „Molim?“
Pogleda je. „Vidiš da radim, srećo, što pitaš?“
„Kažem da je spasimo“, nadahnuto ponovi unuka.
Starac je nešto želio reći. Suncu je trebalo još par trenutaka da
dotakne zemlju. Nije se mogao sjetiti. „Dobro“, rekne, „sklonit ćemo
je tamo, u kućicu za psa.“
Prije mnogo je godina, na isti dan, sjedeći u svom dvorištu
starac shvatio kako će proći čitav život a da nijednom nije popustio
šarmantnom nagovaranju žene da ga nauči pjevati note. Istog je
trena ušao u kuću. „Sramim se svoga glasa!“ priznao je s vrata,
„ali ni ti nisi ptica pjevica.“ Tog je dana svih sedam tonova dur
ljestvice svladao za manje od pola sata, i već je istog popodneva
žena shvatila kako za života njena ljubav i njegov sluh nikada neće
upoznati granice.
Sljedećih se dana Marta brinula o kokoši u kućici noseći
joj hranu, vodu i po jedan keks. Prije nego je otišla tog je jutra
pastelom iscrtala glatko raspoloženu fasadu u dvorištu pa su šarene
vojske plavocrvenih kokoši u zelenosmeđim kućicama sada krasile
gotovo svaki pedalj zida da se slučajno ne zaboravi na zatvorenu
živinu.
Prije nego su pale prve kiše i oprale posljednje tragove pastela
djed je zaklao još istoga dana.
„Oooo...” viknuo je starac u trenutku kada je vjetar zapuhao iz
hlada krošnji u dahu uzvitlavši prema lišću na tisuće pera.