Untitled - Treći Trg

66 / Treći Trg / Broj 19-20
se u kadu. Tih dana svašta je odlučila. Sve o čemu joj ovisi sreća u
životu, sve bitne stvari. Napokon završiti fakultet. Već godinama
se predstavlja kao politolog, imponira joj da kaže „mi politolozi“,
ali nekako je uvijek osjećala kao da te riječi nekome krade iz usta.
Konačno je odlučila da to postanu njene riječi.
Čvrsto je odlučila da će se konačno fokusirati. Konačno će
se pobrinuti da se nametne. Dosta je bilo volontiranja, dosta je bilo
neplaćenih projekata, konačno će se posvetiti ozbiljnom poslu.
Sa sobom se dogovorila i da je došlo vrijeme da se dokaže
ocu. S njim je imala čudan odnos. Oduvijek su živjeli odvojeno, a
tijekom puberteta s njim uopće nije znala komunicirati, kao ni s
ikim drugim, uostalom. Znala je da ju smatra neodgovornom i da
u njene sposobnosti vjeruje koliko u bezgrešno začeće. Njegovom
nepovjerenju ravna je bila samo njena želja da se dokaže. Željela
je da njegove zlobne primjedbe nestanu, da ju konačno doživi kao
ravnopravnu, zdravu i odraslu.
Osim toga, bila je tu i ta najslađa stvar koja ju je tjerala da
uradi nešto za sebe. Konačno je odlučila posvetiti se Dadiju kojeg je
nakon godinu i pol riješila pustiti u svoj život.
Jedino joj nije bilo jasno kako se Dadi dogodio. Još prije pola
godine Teu je sa suzom u oku, knedlom u grlu i slinavog nosa
objašnjavala koliko je bila glupa i preplašena kada je, pred godinu
i pol, onako kukavički pobjegla. Nije joj bilo jasno ni kuda je nestao
onaj osjećaj koji ju je palio kad mu je rekla da ne zna kako je uopće
preživjela svo to vrijeme bez njega. Glava joj je bila posve rastrgana
krivnjom koju nije htjela osjetiti i željom da bude s Dadijem koju
nije mogla ostvariti.
Osjećala se k’o govno, ali nije si mogla pomoći i desetak
dana se mučila, izbjegavala, gutala knedle bez sline u ustima, kada
je konačno raskrstila. Jest, bio joj je divan, ali kao i svega u životu,
brzo ga se nauživala. Voljela ga je i mislila da će tako biti do kraja
svemira, ali to je ionako glupa patetika, i kad nje nestane, ostaju
stvarni osjećaji. I Dadi.
Ležala je u kadi i voda se već ohladila. Kroz valove nije ni
vidjela ni osjećala smežurane plave prste. Do rješenja te mučne
situacije, novog života i sreće, preostao je samo još jedan korak. Da
ustane, obriše dupe, spremi se i ode po svoje gaće, po svoje majice,
šalove, kreme, tampone, po sve što je još uvijek ležalo negdje po
Teovim smrdljivim ormarima. Po njegovoj kupaonici, kuhinji i sobi.
Međutim, u vodi joj još uvijek nije bilo toliko hladno kao
u grudima s očvrslim bradavicama. Unatoč svemu, ni u šta nije