Untitled - Treći Trg

neokrnjena, starčev se život ispunio neposrednim dodirima
sadašnjosti, pa je ta vječnost satkana od minuta utapala mračnu i
otrovnu tugu s kojom se do nedavno kao mačem borio protiv svega
što živi.
No nikada potpun zaborav uvijek nešto pamti pa bi vrijeme što
se izgubilo u utrobi njegova duha na mahove izranjalo na površinu
svijesti kada bi neka zalutala riječ zadobila u starcu snagu crkvenih
zvona što uznose potonule leševe sa dna vodenog svijeta. Zaborav
bi se tada skršio pred uskrsnućem vremena i mrtvi bi ponovno
hodali vodom stvarniji od zbilje a tuga padala po starcu kao kiša u
ljeto.
Sve bi uvijek trajalo kratko i djed se, osjećajući još samo
napeti umor tijela, opet vraćao svojoj drugoj mladosti u kojoj se
spoznavalo samo ono što se spoznaje sad.
69 / Treći Trg / Broj 19-20
Sunce se spuštalo k zemlji i zvuk se sjekira već neko vrijeme
ponovno razlijegao poljima kao mantra kada je unuka odlučila
prošetati livadama mahnito potežući djeda za rukav.
„Polako, bože moj“ korio je nasmješen dok su se spuštali niz
puteljak u sjeni stabala, a vjetar mu je donosio miris njene kose
pomiješan sa mirisima poljskih trava.
„Marta, anđele, polako.“
Vukla je nasmješena njegovu ruku. Sve što je hvatao pogled
bliještalo je pod vlašću svjetla. Podigne glavu sklapajući oči i
pusti sunce kroz trepavice. Bila je sretna. Voljela je starca. Tek bi
na trenutke osjetila na koži onaj školski rujanski vjetar koji joj je
raznosio kosu i kvario raspoloženje: još samo pet dana.
Kada je zvuk sjekira već polako zamirao, i nad poljima se čuo
još samo jasan pjev ptice što je više podsjećao na vrisak, unuka
i djed stigli su do kokošinjca. U tom trenutku među životinjama
zavlada muk koji potraja sve do poznatog glasa.
„U gradu nema ovakvih živina, a?!“, rekne djed otvarajući vrata.
Kokoši su izlazile kljucajući u zemlju.
„Ima u zoološkom“, odvrati Marta, „ali nisu lijepe kao ove.“
Djed se osmjehne. Unuka se posrami pa podigne kamen i
zavitla ga prema stablu. Vjetar je zapuhao blago, udahnuvši život
krošnji, a onda je uzvitlao i njenu kosu.
„Kako je debelo“, rekne leđima okrenuta starcu.
„Staro je“, objasni djed.
„Izgleda lijepo“, rekne Marta, „ne izgleda staro.“
„Pa ne može stablo izgledat staro“, nasmije se djed, „ali je staro.“
Gledala je u grane. Ptice su pjevale u krošnji. Okrene se. Starac