You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
VIZUALNA KULTURA<br />
— IZ DANA U DAN<br />
ISLANDSKI UMJETNIK<br />
RAGNAR KJARTANSSON<br />
ĆE SLIKATI OPETOVAN<br />
MOTIV: ISTI MODEL U<br />
KUPAĆIM GAĆICAMA<br />
ISPIJA PIVO I PUŠI<br />
CIGARETE DOK MU<br />
U POZADINI TEČE<br />
VENECIJANSKI KANAL —<br />
incognito živi svoj život? Na opći zamor<br />
promatrača? Ili baš ni na što osim onog<br />
viđenog? Čitajući popratni materijal, nailazimo<br />
na mogući interpretacijski ključ:<br />
umjetnik inzistira na gledanju, i ohrabrivanju<br />
ponovnog pogleda. Naime, i sam<br />
gledatelj, prolaznik kroz te iste Giardine,<br />
sudjeluje u stvaranju novog podvojenog<br />
pogleda na lokaciju, netom nakon iskušane<br />
projekcije.<br />
Leži li u tome i diskretni McQueenov<br />
vizualni komentar na Bijenale, kojim<br />
upućuje na prazninu viđenog, te besmisao<br />
bijenalnih nacionalnih podjela još od kolonijalnih<br />
dana? O tome možemo samo nagađati,<br />
ali nam se čini dobrom uporišnom<br />
smjernicom. Iako nas svojim l”art pour<br />
l”art oblikom ovaj fi lm zapravo zamara,<br />
moglo bi se reći da Steve McQueen radom<br />
Giardini u svojoj maniri dekonstrukcije<br />
fi lmske tehnike i pogleda iscrtava fi lmsku<br />
ikonografi ju melankolije, čiji ključ još od<br />
antičkih fi lozofa leži u defi niciji slike kao<br />
jedinog prebjega od stvarnosti, koja je i<br />
ostaje nezamisliva. Sve to ide u prilog redefi<br />
niciji važnosti gledanja u konstrukciji<br />
svijeta. Jer svatko gleda u okvirima svojih<br />
slojeva pogleda. Do neke nove mjerne<br />
stanice...<br />
GREENAWAY I SVADBA U KANI<br />
“Oduvijek žalim što se kinematografi ja<br />
previše bazira na tekstu, a premalo na<br />
slici. U većini se fi lmova sve odvija oko<br />
teksta. Po profesiji sam slikar i vjerujem<br />
da postoji toliko drugih medija kojima se<br />
tekst može komunicirati, poput književnosti<br />
ili kazališta, te mislim da bi jedan<br />
specifi čan medij kao što je fi lm trebao biti<br />
pod dominacijom slike. Tijekom svoje dosadašnje<br />
karijere potencirao sam fi lmski<br />
medij kroz sliku, a ne kroz tekst. Zvuči<br />
ironično s obzirom na to da su moji fi lmovi<br />
vrlo rječiti i bave se mnoštvom ideja, koji<br />
svoje izvore nalaze u tekstu”, rekao je<br />
Peter Greenaway.<br />
Za novi Venecijanski bijenale Greenaway,<br />
čije ekscentrično, eksperimentalno<br />
i samosvojno fi lmsko pismo pratimo još<br />
od kraja sedamdesetih, osmislio je multimedijalnu<br />
viziju i prostornu aktivaciju<br />
Veronesove slike Svadba u Kani. Sama<br />
slika, inicijalno zamišljena za<br />
Palladijev refektorij benediktinskog<br />
samostana na otočiću<br />
San Giorgio Maggiore, nastala<br />
je 1563. kada je taj isti samostan<br />
bio važan centar spiritualnog<br />
i kulturnog života potentne<br />
Venecije. No sudbina<br />
ju je već 1797. kao ratni plijen<br />
Napoleonove vojske otpremila<br />
u Francusku gdje sa svojim impozantnim<br />
dimenzijama od<br />
70 m 2 predstavlja samo sivu<br />
eminenciju neospornoj divi<br />
Mona Lisi, u sklopu kolekcije talijanskog<br />
slikarstva 16. stoljeća pariškog Louvrea.<br />
Ipak, čini se da je pričom bogata Kanska<br />
svadba, ne tako davno, ponovno došla<br />
u fokus interesa s osnivanjem Fondacije<br />
Cini, koja je 2007. predstavila njezinu slikovnu<br />
dvojnicu u izvornom naručiteljskom<br />
locusu. Na to se nastavio i Greenaway,<br />
dvije godine kasnije, nudeći svježu i medijski<br />
atraktivnu priču o nastajanju slike u<br />
slici. Koristeći se teatralnim, svjetlosnim<br />
i zvukovnim potencijalom te specijalnim<br />
fi lmskim efektima, Greenawayev autorski<br />
tim direktno je reagirao na Veronesovu<br />
sliku, ali i Palladijevu arhitektonsku<br />
ovojnicu. Stvoren je visokotehnološki<br />
privremeni trompe-l’oeil nalik formalnim<br />
težnjama samog Veronesea kojih četiri i<br />
pol stoljeća ranije.<br />
KOREOGRAFIRANI PRISTUP<br />
PROSTORU Zlobnici će reći da je Greenaway<br />
napokon poslušao svoje kritičare<br />
i odustao od osporavanih mu fi lmova te<br />
se vratio svojim likovnim frustracijama.<br />
Naime, ova multimedijalna inscenacija<br />
upisuje se u ciklus Ponovnog pogleda na<br />
devet remek-djela klasičnog slikarstva, koji<br />
je autor započeo 2006. posegnuvši za Rembrandtovom<br />
Noćnom stražom. “No što ja<br />
time zapravo činim? Odlučio sam staviti<br />
osam tisuća godina slikarstva u 113 godina<br />
fi lma. Godard je pokušao slično u fi lmu<br />
Strast, ali mi smo se primaknuli bliže jer<br />
smo se mogli koristiti referentnom slikom.<br />
Nismo napravili fi lm, niti smo samo animirali<br />
sliku, nego smo poštovali Veroneseov<br />
način slikanja, slijedili njegove izvore<br />
svjetlosti i paletu boja te ih suvremenom<br />
kompjuterskom tehnologijom maskirali i<br />
demaskirali. Na neki smo način nanovo<br />
naslikali sliku.”<br />
Iskusiti to, zvuči ovako. Kratko izmještanje<br />
vaporettom od San Marca do otočića<br />
vis-a-vis. Miran korak i nezamjetna gomilica<br />
art znatiželjnika. Mirnoća klaustra benediktinskog<br />
samostana liječi prekomjernu<br />
dozu art aktualnosti Venecijanskog bijenala.<br />
Greenaway kao uvodničar-kazivač.<br />
Napominje da će se u budućnosti prijenos<br />
znanja o umjetnosti vršiti putem vizualnih<br />
alata, a ne uvriježenom povijesno-<br />
umjetničkomhipertekstualizacijom. Nakon tog kratkog<br />
uvoda smještamo se u refektorij,<br />
na mjesto prošlih tihih,<br />
internih ručaonica. I spektakl<br />
započinje. Na početku dominira<br />
slika u svoj svojoj pojavnosti,<br />
praćena glazbom. Potom<br />
nam se pažnja usmjeruje na<br />
detalje na lateralnim nišama,<br />
formalnu igru svjetla i perspektivnih<br />
pogleda u funkciji<br />
razjašnjavanja funkcije protagonista.<br />
Začuju se glasovi.<br />
Prolog, novozavjetni opis prvog<br />
Kristova čuda na svadbi<br />
u Kani Galilejskoj (povod za<br />
kršćanski obred transsupstancije).<br />
Prekida je rekonstrukcija<br />
mogućih razgovora s jedne venecijanske<br />
svadbe davne 1562.<br />
Raspravlja se o svemu, od uređenja stola<br />
do korištenih namirnica, o dobavljačima<br />
i troškovima vjenčanja. Tu i tamo čuje se i<br />
pokoji trač. Epilog je, pak, dualna, profano-sakralna<br />
karaktera. Jer slika će gorjeti,<br />
pa se smirivati, osjenčavati se, mračiti i napokon<br />
u duhovnoj i oglazbljenoj stvoriteljskoj<br />
blagosti završiti svoju osuvremenjenu<br />
dijalošku formu. Koja se metodološki temelji<br />
na vrlo klasičnoj formalno-ikonografskoj<br />
analizi slike njemačkog teoretičara<br />
umjetnosti Erwina Panofskog.<br />
No što takav klasični uradak radi u ponudi<br />
Venecijanskog bijenala suvremene<br />
umjetnosti? Greenaway zasigurno nije bilo<br />
tko, a i iskazana metoda više je nego suvremena.<br />
Jer “ono što Greenawaya zanima<br />
u tom multimedijalnom performansu jest<br />
sadašnje vrijeme, nenarativna kinematografi<br />
ja na više ekrana te razbijanje uvriježenih<br />
načina fi lmske prezentacije. Zanima<br />
ga otvoriti kut gledanja od 360 stupnjeva<br />
te se riješiti jednostavna komunikacijskog<br />
paralelograma, koji je arhaičan i zastario”.<br />
Također, “estetski pomaci su u jakoj sprezi<br />
s novim tehnologijama, a naše stoljeće obilježavaju<br />
višestruke, virtualne perspektive.<br />
Krećemo od pokretne točke, a ne od<br />
one klasično statične. Time iznalazimo i<br />
kako virtualne tehnologije utječu na naša<br />
estetička promišljanja”. Uistinu, ono što u<br />
čitavoj inscenaciji plijeni pažnju jest iskoreografi<br />
ran i višekanalan pogled na detalje<br />
slike, tj. pokret kamere. Jer, Svadba u Kani<br />
nanovo nastaje u koreografi ranu pristupu<br />
prostoru, i nestajanju klasičnog okvira pri<br />
gledanju u bidimenzionalnu sliku.<br />
ISLANDSKI PAVILJON “Rad Kraj<br />
islandskog umjetnika Ragnara Kjartanssona,<br />
samoprozvanog ‘nepopravljivog<br />
romantičara’, bazira se na performativnoj<br />
tradiciji, a njegova egzistencijalistička i<br />
apsurdna senzibilnost može se povezati<br />
i s umjetnicima kao što su Caspar David<br />
Friedrich te Gilbert i George”. Tim riječima<br />
započinje uvodni tekst o islandskoj<br />
nazočnosti na Mostri, a onaj koji se našao<br />
na vernisaggeu Bijenala zasigurno je čuo<br />
nekolicinu entuzijastičnih i razdraganih<br />
glasova “u korist” baš tog Paviljona. Mjesto<br />
događanja nalazi se izvan tradicionalnog<br />
Giardinija, ne tako daleko od legendarne<br />
Zlatne kuće u baroknoj palači Michiela<br />
dal Brusa. A opis tamo proizvedene i izvođene<br />
situacije tekao bi otprilike ovako...<br />
U jednoj od ovećih prostorija prvog kata<br />
palače, gdje su po ornamentiranim stupovima<br />
vidljivi raniji znakovi gradnje i<br />
renesansnog dekorativnog promišljanja,<br />
smjestio se umjetnikov atelje. I u njemu će<br />
tijekom čitavog Bijenala, sljedećih šest mjeseci,<br />
Kjartansson rekreirati tableau vivant<br />
suodnos sebe samog kao slikara i modela<br />
koji utjelovljuje Anjeas Ejiksson, kolega<br />
umjetnik i suradnik u projektu. Iz dana u<br />
zarez, xi /261–262, 9. srpnja 2009. 23<br />
dan Kjartansson će slikati opetovani motiv:<br />
isti model u kupaćim gaćicama ispija<br />
pivo i puši cigarete, dok mu u pozadini<br />
teče svakodnevnica najveće venecijanske<br />
arterije, Canala Grandea. I tako će, sa svakim<br />
novim danom, jedno novo platno naći<br />
svoje mjesto u privremenom ateljeu, uz<br />
svakodnevnu akumulaciju ispijenih boca<br />
i bačenih opušaka, dovedenih u isti rang.<br />
Present in continuo.<br />
“Prilično dekadentno, ali i smjelo!”,<br />
reći će neki.<br />
“Ma nije on ni lud! Predbilježio se za<br />
šestomjesečni život u venecijanskom palazzu,<br />
radeći što i inače. Samoodrživost<br />
u procesu stvaranja. Piće i cigareta za<br />
bolju, ‘nazovimo to’ inspiraciju.” Govore<br />
drugi, komentirajući ovu specifi čnu umjetničku<br />
instalaciju/performans. Nadalje, u<br />
prostoriji do ateljea posjetitelj nailazi na<br />
impozantnu videoinstalaciju markantna<br />
zvuka, u jasnoj opreci s danim okruženjem.<br />
Naime, radi se o prenesenoj situaciji<br />
snimanoj u hladnim i snježnim predjelima<br />
kanadskih ikoničkih Rocky Mountainsa,<br />
gdje Kjartansson i njegov drugi suradnik<br />
David Thor Jonsson pod okriljem planina<br />
sviraju pitki folk napjev. U loopu ponovljena<br />
situacija razvija se kroz više ekrana.<br />
Ono što ponajviše iznenađuje, osim samog<br />
pjezaža, jest usklađenost melodije u kojoj<br />
svaki instrument (ekran), kao u muzičkom<br />
sastavu, koordinirano slijedi svoju dionicu<br />
miješajući se, samo ponekad, sa zvukovima<br />
iz prirodnog okružja. Cjelokupna se<br />
zvučna instalacija lokacijski nadopunjuje i<br />
s ritmičkim udaranjem mora o sam venecijanski<br />
palazzo.<br />
ALEGORIJSKI ODGOVOR NA<br />
KONTEKST Moglo bi se reći da ovaj<br />
preneseni ekspanzivni prirodni okoliš u<br />
potpunosti kontrastira s povijesno zasićenom<br />
Venecijom i njoj usklađenim novonastalim<br />
umjetničkim ateljeom, što istodobno<br />
nudi različito-slična umjetnikova pozicioniranja<br />
prema anticipirajućem napretku/<br />
propadanju i mogućih obrata/stagnacija.<br />
Kjartansson odgovara na kontekst, prenosi<br />
u isti, odnosno u njega unosi samoga sebe,<br />
te iskustveno prolazi obje situacije, s nonšalantno<br />
brikolorskim krajnjim izložbenim<br />
činom. Pitamo se koliko takva umjetnička<br />
igra, osim naglašavanja slijepe umjetničke<br />
i društvene ulice u koju vodi, istodobno<br />
ukazuje i na individualiziranost, discipliniranost<br />
i samoizdržljivost stvaralačkog postupka.<br />
Vratimo se samom autoru i popratnom<br />
kritičkom aparatu. Taj dosad najmlađi<br />
islandski predstavnik na Bijenalu, rođen<br />
1976, živi i radi u Rykyaviku gdje je 2001.<br />
završio Umjetničku akademiju. “Umjetnost<br />
je za mene kao blues, čisti dušu”, kazat<br />
će. Čini mi se da je u neprestanu izvođenju<br />
iste radnje u prostoru višeslojne prošlosti<br />
te rekonstrukciji više univerzalnih umjetničkih<br />
postupaka prisutna autorova želja<br />
za prisvajanjem i koncentriranjem dosadašnjih<br />
priča, modela i načina kao i pokušaj<br />
vlastita fi ltriranja i anticipiranja smjernica<br />
umjetničkih kretanja. Sve to američki teoretičar<br />
Craig Owens naziva zatomljenim<br />
postmodernim alegorijskim impulsom, koji<br />
određenim umjetničkim postupcima krpa<br />
pukotinu između sadašnjosti i nepovratno<br />
izgubljene prošlosti.<br />
Zbog toga i ne možemo biti imuni na<br />
Kjartanssonovu performativnu instalaciju<br />
ironizirana naslova Kraj, jer svi mi,<br />
određenim znanjima i iskustvima prošlosti<br />
i sadašnjosti, pokušavamo sagledati<br />
budućnost i promišljamo daljnje smjernice<br />
dragog našeg arta i svijeta, iznimno<br />
na svakom novom skupnom, bijenalnom<br />
iskazu... I koliko god nam se sve ponekad<br />
činilo vrlo besmislenim, taj je Kraj i nepodnošljivo<br />
lak.
Change language