You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
SOCIJALNA I KULTURNA ANTROPOLOGIJA<br />
— TURNEROV JE PRISTUP BIO<br />
REVOLUCIONARAN: METAFORU<br />
KAZALIŠTA PRIMIJENIO JE NA<br />
CIJELI SPEKTAR DRUŠTVENOG<br />
ŽIVOTA, ALI JE ONA – ZA<br />
RAZLIKU OD GOFFMANOVE<br />
ANALIZE – U POTPUNOSTI<br />
IZGUBILA MORALIZATORSKI<br />
ASPEKT —<br />
ETNOGRAFSKI, ETNOLOŠKI I ANTROPO-<br />
LOŠKI ASPEKT Turnerov je pristup bio revolucionaran:<br />
metaforu kazališta primijenio je na cijeli spektar<br />
društvenog života, ali je ona – za razliku od Goffmanove<br />
analize – u potpunosti izgubila moralizatorski aspekt. U<br />
Turnerovu su slučaju drama i kazalište – i kulturne izvedbe<br />
općenito – najučinkovitiji alati za poticanje društvene obnove<br />
zato što se u njima sakupljaju i aktiviraju kolektivna<br />
iskustva te zato što oblikuju društvenu energiju ublažavanjem<br />
i rješavanjem sukoba. Zahvaljujući njima, društva<br />
sama sebe vide kao dinamične cjeline.<br />
Turner je s vremenom proširio svoju analizu tako da<br />
je etnografskom i etnološkom aspektu pridodao i antropološki.<br />
Otkrio je i istaknuo napetost između “persone”<br />
i “individue” koja vlada unutar pojedinaca koji djeluju, a<br />
koja se u polju izvedbe izražava razlikom između liminalnosti<br />
– promjene statusa ključne za tijek obreda zrelosti<br />
koja se ostvaruje simboličnim prelaskom praga (limen) – i<br />
liminoidnog, odnosno unutarnje preobrazbe gledatelja<br />
koja je cilj svake izvedbe. Pratio je i opisao antagonizme<br />
unutar zajednica: između društva – kao stanja i strukture<br />
– i communitas (sudjelovanja, zajednice, povezanosti, osjećaja<br />
zajedništva, društvene svijesti) – kao anti-strukture i<br />
“faze”. I na kraju – na najvišoj razini generalizacije koja<br />
uključuje i paleoantropološku perspektivu – što se tiče<br />
određenja naše vrste, ustanovio je da je raspon ljudskih<br />
aktivnosti omeđen suprotstavljenim dinamizmima: jednim<br />
koji etnolozi nazivaju ritualizacijom i jednim koji je on sam<br />
nazvao zaigranošću; prva koči i dovodi do sublimacije, a<br />
potonja je ludička i subverzivna – obje omogućuju stvaranje<br />
kulture. Takvom se perspektivnom zaobilazi jednostranost<br />
za koju su optužene velike Freudove teorije o opsesijama<br />
i ponavljanju te Huizingove hvalospjeve o čovjeku kao<br />
ludičkom biću.<br />
Kad je kasnije Schechner, u knjizi The Future of Ritual<br />
(1993), proširio određenje pojma rituala na svaku vrstu<br />
dinamičkog izvedbenog sustava koji se sastoji od radnje<br />
koja se može smatrati “obnovljenim ponašanjem”, učestalo<br />
je naglašavao međuzavisnost rituala i igre. Schechnerova<br />
teorija karakteristična je za proučavanja izvedbe. Performativnost<br />
je odlika niza ljudskih djelatnosti koje se izvode,<br />
odnosno odvijaju, u nazočnosti drugih ljudi. Zapravo, svaki<br />
put kad se susrećemo s osobom koja djeluje unutar neke<br />
skupine, performativnost je uvijek bjelodana, bilo u većoj<br />
ili manjoj mjeri. Performativnost je sila koja pokreće kulturu;<br />
performativnost je zametak dinamičnoga aspekta<br />
kulture. Istražujući performativnu dimenziju kulture, istražujemo<br />
svaku vrstu društvene situacije u kojoj postoji<br />
neposredna komunikacija, gdje su primatelji prisutni za<br />
vrijeme komunikacijskog čina te trenutno i neposredno<br />
reagiraju na njega.<br />
KULTURNE IZVEDBE Ako se prisjetimo klasične defi -<br />
nicije Sir Edwarda B. Tylora (Primitive Culture, 1871), koju<br />
ponavlja i Lévi-Strauss, a prema kojoj se kultura sastoji od<br />
znanja, vjerovanja, umjetnosti, morala, prava, običaja i svih<br />
ostalih vještina i navika koje osoba usvaja kao član društva,<br />
možemo reći da antropologija izvedbe(i) vjerojatno<br />
ne obuhvaća sve te fenomene. Sve vrste izvedbenih radnji<br />
pripadaju tom polju: od svakodnevnog života do kazališne<br />
umjetnosti, od igre do rituala. No ona je usredotočena na<br />
kulturne izvedbe. Ako ih shvaćamo kao kulturne institucije<br />
čija je svrha simbolička izvedba (oblikovanje, izvođenje,<br />
proživljavanje) metadruštvenih komentara, kulturne su<br />
izvedbe važan aspekt funkcioniranja društva. Budući da se<br />
odvijaju u prostoru i vremenu, da se nalaze unutar ritualnih,<br />
ludičkih i estetičkih okvira i zahtijevaju trenutno i kolektivno<br />
sudjelovanje, one usmjeruju društvo prema aktivnom<br />
održavanju i ponovnom određenju tradicija te promišljanju<br />
o društvenoj povezanosti i komunikaciji: promišljanju koje<br />
se odvija unutar oblika komunikacije koji omogućuje da<br />
se ta povezanost svakom izvedbom obnovi.<br />
Antropologija izvedbe(i) u kulturi prepoznaje<br />
društveno sjećanje koje se pohranjuje<br />
u dramatske strukture i dinamičke<br />
pravilnosti naučenog i ponavljajućeg ponašanja.<br />
Pritom se kultura kao cjelina istražuje<br />
kroz najintenzivniju sastavnicu društvenog<br />
života, središte festivalskog meteža, odnosno<br />
kroz izvedbe i njihovu dramsku radnju.<br />
Time je, i od tog trenutka, čovjek svim svojim<br />
bićem postavljen u središte antropoloških<br />
razmatranja.<br />
U tridesetima vodeći predstavnik francuske<br />
sociološke škole Marcel Mauss u dva<br />
je kratka eseja – od kojih je jedan posvećen<br />
tjelesnim tehnikama (napisao ga je 1934, a<br />
objavio 1936), dok se u drugom <strong>tema</strong>tizira pojam osobe i<br />
koncept “ja” (objavljen 1938) – ponudio nacrt antropološke<br />
teorije o korištenju tijela i individualnom identitetu. Tjelesne<br />
tehnike koje društvo priznaje i kojima se služi – kao i<br />
sve djelotvorne radnje koje tradicija sankcionira – društvo<br />
uči putem predstavljanja i ponavljanja. Pokazujući i naglašavajući<br />
ulogu društvenog autoriteta na tom polju – čak je<br />
spominjao i “kroćenje” i “usađivanje” – Mauss je odbacio<br />
zamisao o neposredovanom, “prirodnom” tijelu, koje je<br />
smatrao primarnim ljudskim oruđem, te opisao različite<br />
načine kojima se ono koristi upravo za funkcionalne prakse,<br />
koje podrazumijevaju i poznatu dominaciju društvenih<br />
modela nad biološkim. Barba će se kasnije osvrnuti na<br />
Maussov koncept u svojem komparativnom istraživanju<br />
izvansvakodnevnih tjelesnih tehnika koje se upotrebljavaju<br />
u kazalištu i plesu u različitim izvedbenim tradicijama,<br />
kao što će to učiniti i Grotowski u potrazi za takozvanim<br />
“objektivnim” ritualnim tehnikama koje bi mogle otvoriti<br />
vrata kognitivnim mističkim ili gnostičkim činovima i koje<br />
su proizašle uglavnom iz praksi etnodramskih kultova i<br />
plesnih religija. I jedno i drugo podrazumijeva opus contra<br />
naturam, djelovanje nasuprot prirodi; umjetnost u najosnovnijem<br />
obliku.<br />
U isto vrijeme kad i Mauss američka antropologinja<br />
Margaret Mead u svojoj studiji Spol i temperament u tri<br />
primitivna društva (1935.) istražuje vezu između spola i<br />
odlika osobnosti koje su povezane sa statusom neke žene i<br />
muškarca. U društvenim zajednicama Nove Gvineje koje je<br />
istraživala – zajednicama Arapesh i Mundugumor – nije bilo<br />
nikakve razlike između muškaraca i žena; u zajednici Tchambuli<br />
razlika je postojala, no osobine kao što su ratnički<br />
duh, zapovijedanje i seksualna inicijativa pripisivale su se<br />
ženama, a pokornost, osjetljivost i određeni “glumački” šarm<br />
muškarcima. Na temelju tih istraživanja Mead je zaključila<br />
da je razlika između muških i ženskih osobina artifi cijelna;<br />
za nju je ta razlika samo društvena iluzija, arbitrarna klasifi<br />
kacija koja počinje umatati pojedince u svoju mrežu<br />
čim se dječaka opomene da ne bude slabić, a djevojčice<br />
upozori da ne budu divlje. Teoretičarke/teoretičari roda u<br />
budućnosti će se osvrtati na spomenute slučajeve i ostale<br />
teorije, poput one Mary Douglas koja je u svojoj knjizi Čisto<br />
i opasno – antropološka analiza pojmova čistoće i tabua<br />
(1966) prikazala kako društvo postavlja različite tabue u<br />
vezi navodno “prirodnog” tijela te kako uspostavlja društveni<br />
poredak arbitrarno tumačeći razlike između muškog<br />
i ženskog. Prema Judith Butler rod je izvedba – proizvod<br />
kredibiliteta koji društvena publika daje glumcu koji sudjeluje<br />
u ritualnim društvenim dramama; ne određuje ga<br />
biološki spol, već je sam po sebi neautentičan.<br />
PSIHA – FAUSTOVSKA DRAMA SPOZNAJE<br />
Mauss nas također ukratko podsjeća na to koliko je kasno<br />
uspostavljena kategorija “ja”: podsjeća nas na djela neostoika<br />
i rimskih pravnika, kršćansku misao i konačno na<br />
Kanta i Fichtea. U isto vrijeme ističe da je stariji i učestalo<br />
korišten pojam osobe (persona) kao lika (le personnage)<br />
specifi čan za društvene strukture te da on uključuje ime,<br />
status i društvene uloge kao i pretke te osobe i njihove<br />
“maske” – odnosno, određene rituale. Persona, shvaćena<br />
na taj način, ciklus je događaja ritualnoga karaktera. Već<br />
1909, u knjizi koja tijekom cijelog dvadesetog stoljeća<br />
neće izgubiti na važnosti, van Gennep je rekonstruirao<br />
dramatsku shemu prema kojoj – tijekom obreda stjecanja<br />
zrelosti – društvo vodi pojedinca kroz potpunu preobrazbu<br />
identiteta. S druge je strane psihoanaliza, koja je znatno<br />
doprinijela razbijanju koncepta monolitnog “ja” u psihologiji,<br />
prikazala psihu kao pozornicu na kojoj se odvija<br />
predstava, na kojoj autonomni čimbenici – Es, odnosno id,<br />
i Über-Ich, odnosno superego – ulaze u sukobe sa svjesnim<br />
Ich, odnosno egom.<br />
Prema Carlu Gustavu Jungu, Freudovu učeniku i disidentu<br />
unutar pokreta psihoanalize, psiha (psykhē) se<br />
zarez, xi /261–262, 9. srpnja 2009. 47<br />
sastoji od nečega nalik nizu različitih likova, koji su različita<br />
roda: persona, koja posreduje između “ja” neke osobe<br />
i vanjskog svijeta, predstavlja rod te osobe, dok anima (za<br />
muškarce) ili animus (za žene), predstavljaju suprotni rod i<br />
posreduju između “ja” i svijeta kolektivnog nesvjesnog. Iz<br />
te je perspektive psiha proces, faustovska drama spoznaje<br />
i alkemijske preobrazbe.<br />
Utemeljitelj francuskog psihoanalitičkog ogranka Jacques<br />
Lacan bio je možda više i od kog drugog svjestan<br />
iluzorne naravi subjekta. U njegovoj teoriji subjekt kao<br />
entitet u većoj se mjeri uspostavlja u odnosu na imaginarni<br />
i simbolički poredak nego u odnosu na realnost – to se<br />
odvija na nekoj drugačijoj vrsti pozornice, koja je samo<br />
zrcalna slika i iluzija. Sve žudnje tog subjekta žudnje su<br />
Drugog, a u tom je smislu i subjekt zapravo subjekt Drugog.<br />
Ali Drugom, koje čini simbolički poredak – jezika,<br />
prava i kulture – zapravo je svojstvena odsutnost. Kao<br />
što je svima poznato, subjekt kuje svoje mitske fantazije<br />
o ubojstvu oca (Boga) i kastraciji faličke majke, no samo<br />
kako bi se prikrila temeljna i misteriozna činjenica da se<br />
drugost Drugog zapravo sastoji u odsutnosti. Svaki subjekt,<br />
svaki simbol, svaki ritual rađa se – paradoksalno – samo<br />
zato što Drugo njime potvrđuje tu odsutnost.<br />
Antropologija izvedbe(i) istražuje što se događa na pozornici<br />
kulture usredotočujući se na primamljivu izvedbu<br />
simboličkoga poretka koju ne obeshrabruje odsutnost ili<br />
nepostojanje koje bi taj spektakl trebao prikriti. Prepoznaje<br />
i uspijeva razumjeti i ocijeniti moć iluzije.<br />
DVA MITOLOGEMA (…) U theatrumu mundi osoba postaje<br />
glumac koji dobiva zadatak da glumi različite uloge.<br />
U početku se iz nižih slojeva pojavljuje slijepa, demonska<br />
sila, opsesija ili prinuda koja je, prema Freudu, moć<br />
sudbine. Iz tog izvora proizlazi proročanska kletva prema<br />
kojoj je svatko od nas Edip, biće koje zna tko je, no ne zna<br />
tajnu svojeg porijekla. Za Freuda se cijeli ljudski život svodi<br />
na nesvjesno ponavljanje događaja iz djetinjstva, a događaji<br />
iz djetinjstva na ponavljanje iskonskih obrazaca.<br />
Unutar društva ljudi su prisiljeni postati likovima koji<br />
su ponuđeni kao društvene uloge. Društvene uloge djelomično<br />
proizlaze iz naših takozvanih zvanja, ali ona su<br />
djelomično i neizbježan proizvod društvenih interakcija,<br />
zbog čega ih osoba ponekad smatra prisilnim: bilo da ih<br />
vidi kao “šalicu” koji su drugi oblikovali za nju (Witold<br />
Gombrowicz: The Marriage, New York, 1969, prijevod:<br />
Louis Iribarne) ili kao oblik discipline koju sami sebi namećemo.<br />
Razvoj lika iz izvedbe društvenih uloga odvija se<br />
tijekom dugotrajna, stupnjevita i neprimjetna procesa koji<br />
pomalo podsjeća na rast bilja. Ukratko rečeno, možemo ga<br />
smatrati procesom stvaranja ljudskog bića, što je u skladu<br />
s općeprihvaćenim mišljenjem, s obzirom na to da unutar<br />
društvenih uloga postoje skrivene tehnike kojima se materijaliziraju<br />
vrijednosti koje određeno društvo njeguje,<br />
a prije svega ga možemo smatrati uvježbanom vještinom<br />
kojom se borimo protiv bioloških poriva.<br />
Pojedinac tokom života izvodi oba lika te se spaja s<br />
njima zahvaljujući toj dugotrajnoj povezanosti. Ipak oni<br />
nisu neodvojivi od njega jer postoje kao sheme: jedna postoji<br />
u biološkom kodu, a druga unutar društvenih obrazaca.<br />
U drugim društvima, manje individualiziranim nego što je<br />
naše, one su dane pojedincima u obliku maske pretka.<br />
Kulturna izvedba koristi se još većim brojem likova,<br />
primjerice kazališnim likovima, iza kojih se uvijek krije<br />
ritualni prototip: duhovi mrtvih. Prisjećanje i utjelovljenje<br />
tih likova ključno je za kolektivno slavljenje mrtvih.<br />
Kako bi društvo izgledalo bez njih – i bez izvedbi kojima<br />
se vraćaju?<br />
U mitovima se spominje još jedan lik, lik arhetipa koji<br />
postoji na okomitoj osi rituala misterija. Govori se da on<br />
preostaje u višim slojevima, nedostupan smrti. Moguće je<br />
da je i taj lik – ili je to možda prvi takav – proizvod kulture,<br />
dio višeg poretka postojanja.<br />
(…) Dva mitologema opisuju ljudsku sudbinu. Mitologem<br />
“varalice” (Trickster) opisuje ljude kao kulturne junake,<br />
stvaratelje i briljantne inovatore, preplavljene rijekom<br />
života i sposobne mijenjati njezin tok. Mitologem “onog<br />
koji stoji” sposoban je zamrznuti vrijeme, poništiti ga. U<br />
toj slici mobilnost antropoloških istraživanja konačno se<br />
zaustavlja, kao što se unutar nje dokidaju kulturne razlike<br />
i povijesna promjenjivost.<br />
S engleskoga prevela Monika Bregović<br />
Ulomak članka Towards an Anthropology of Performance(s)<br />
Leszeka Kolankiewicza, objavljenoga u časopisu Performance<br />
Research (Volume 13, No. 2, 2008); <strong>tema</strong> <strong>broja</strong>: On Performatics,<br />
urednici <strong>broja</strong>: Richard Gough i Grzegorz Ziółkowski<br />
Oprema teksta redakcijska
Change language