Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
KaZališTe<br />
obraZi nam<br />
crTaju odraZe<br />
o Zrcaljenjima i nacionalnim iZleTima na<br />
primjerima predSTava les sept planches de la ruse<br />
auréliena boryja (iZvedba na euroKaZu) i Turbofolk<br />
olivera Frljića (iZvedba na danima SaTire)<br />
ivan Kralj<br />
K<br />
ad kažeš kazalište – ne kažeš<br />
ništa. Riječ je otvorena. Ali kad<br />
kažeš cirkus, kažeš puno! Tu<br />
je bezbroj preduvjerenja. Tako je na jednoj<br />
zagrebačkoj limunadi tvrdio Aurélien<br />
Bory, francuski novocirkuski autor. Stol do<br />
nas, posve slučajno i za priču nebitno, hladila<br />
se Senka Bulić, hrvatska kazališna autorica.<br />
Iako bi se dalo sporiti da svi mi ipak<br />
pijemo limunadu iz istih čaša, Boryjeva<br />
nelagoda i borba da gledatelji sami donesu<br />
sud o tome što gledaju (prošle je jeseni<br />
zamjerio Bitefu koji je njegovu predstavu<br />
Plus ou moins l’infini kategorizirao kao<br />
cirkusku) čini se kompetentnom. Iako ga<br />
se redovito predstavlja kao cirkuskoga autora,<br />
što on sasvim sigurno jest i čega se<br />
također, tvrdi, ne stidi, Bory svoj rad ipak<br />
drži – kazališnim.<br />
SvaKidašnjica? I tu dolazimo do<br />
suštine – što cirkusku predstavu čini cirkuskom?<br />
Je li to krug? Definiranje objekata?<br />
Pokreta? Cirkuska inspiracija kao<br />
preduvjet? Ili tek zaista percepcija krajnje<br />
publike kojoj ne treba pakovati? Bory<br />
nudi zanimljivo moguće pojašnjenje razlike<br />
kazališta i cirkusa: “U cirkus idemo<br />
da bismo vidjeli čudne ljude. Ali u mojim<br />
predstavama vidite obične ljude. U svim<br />
mojim predstavama! Ne vidite cirkuske<br />
umjetnike. Svakidašnji su ljudi moja baza.<br />
Ne govorim o iznimnim ljudima ili umjetnicima.<br />
Govorim o običnim ljudima. Na<br />
primjer, Buster Keaton – njegov lik je običan<br />
čovjek. To mi je blisko. Ili Jacques<br />
Tati, običan čovjek, čovjek bez talenta, to<br />
mi se sviđa. I mislim da je TO kazalište!<br />
Kazalište govori o svakidašnjim ljudima...<br />
Cirkus pak govori o posebnim ljudima.<br />
Čudovištima. Neobičnim ljudima. Ljudima<br />
u vrlo riskantnim situacijama. Ljudima<br />
koji znaju činiti ovo ili ono. Iluzionistima.<br />
Ljudima koji rade s opasnosti. Svojevrsnim<br />
strancima. Ti nisi ja. Ti si stranac i baviš<br />
se cirkusom. Ja – o, ne, ne, ne, to nije za<br />
mene. OK, gledat ću tebe! Ali u kazalište<br />
idemo da bismo gledali – sebe. Ono<br />
je ogledalo. Ono što vidiš možeš povezati<br />
s vlastitim iskustvom. Zbog tog osobitog<br />
razloga ideja cirkusa i ideja kazališta radikalno<br />
su drukčije.”<br />
Dalo bi se i ovdje prigovoriti da je<br />
Boryjeva distinkcija tradicionalistička.<br />
Da ne priznaje hibridnost cirkusa ili uostalom,<br />
zašto ne, i hibridnost kazališta. I<br />
dalo bi se sumnjati koliko su u Hrvatsko<br />
narodno kazalište dovedeni kineski umjetnici,<br />
izvođači predstave Les sept planches<br />
de la ruse (na Eurokazu prevedene kao Sedam<br />
dasaka varke, iako bi točniji prijevod<br />
bio Sedam ploča vještine, što je čak svojevrsna<br />
pljuska ovom Boryjevu pokušaju<br />
da razdijeli iluzionističku varku od posve<br />
ljudskoga umijeća), doista uspjeli pobuditi<br />
identifikaciju u publici, koliko doista nisu<br />
bili stranci. Uobičajeno, i tog je dana inače<br />
sve brojnija zagrebačka kineska imigracija<br />
ostala kod kuće, valjda prateći na televizorima<br />
odlazak svoga predsjednika iz sigurnosno<br />
okupirane hrvatske metropole. Žalosno,<br />
ali i hrvatski uobičajeno, nacionalni<br />
hram dasaka koje varku znače udomio je<br />
te večeri vrlo bijelu publiku. Kojoj kinesko<br />
poigravanje slagalicom zvanom tangram<br />
nije bilo egzotično? Oprostite što sumnjam.<br />
No stavimo li na stranu taj pomalo utopijski<br />
Boryjev entuzijazam (koji je, nota bene,<br />
ključni gradivni element gotovo svakog<br />
CIRKUSKOG umjetnika kojeg cijenim),<br />
njegovo razlučivanje kazališnog i cirkuskog<br />
izvedbenog čina i njihove identifikacijske<br />
relacije s publikom ima dokaza i na drugoj<br />
strani rampe, recimo baš kod kazališnog<br />
redatelja kojem, podjednako kao Boryju,<br />
pakuju da pravi cirkuse. Zastanimo, dakle,<br />
malo kod Olivera Frljića.<br />
Turbo-riTuali? Turbofolk produciran<br />
od Hrvatskog narodnog kazališta Ivana<br />
pl. Zajca izvodi se baš kao po Boryjevoj<br />
matrici o zrcaljenju. Publika je posjednuta<br />
na “pogrešnu stranu”, na pozornicu, a izvođači<br />
nastupaju s uobičajenim gledalištem<br />
kao pozadinskom kulisom. Od samog početka,<br />
kad se devetero Frljićevih glumaca<br />
predstavlja svojim stvarnim imenima i prezimenima,<br />
hvatajući dah od scene u kojoj<br />
verbalno i fizičko nasilje muško-ženskih<br />
partnera zakriljuju ugodni zvuci nekog<br />
turbofolk hita, jasno je da izvođači neće<br />
uzeti izvedbenu krinku. Oni nas suočavaju s<br />
vlastitim biografskim podacima servirajući<br />
nam na pladnju sudar s realitetom, kako<br />
ne bismo pomislili da ono što slijedi može<br />
biti iole egzotično. Koliko god, naime, naš<br />
velegrađanski otpor inzistirao na tome da<br />
želimo pratiti predstavu o tome kako se<br />
taj trash glazbeni pravac infiltrirao iz našeg<br />
istočnog susjedstva, Turbofolk zapravo<br />
nije predstava o turbofolku. I iako ovime<br />
zapravo citiram same autore, zadivljujuće<br />
je, post festum, promatrati kako sav onaj<br />
znani Frljićev politički angažman u svakoj<br />
njegovoj predstavi, nažalost, počesto promašuje<br />
mete zbog istine koja je, baš poput<br />
ljepote, uvijek u oku promatrača. Džabe ti<br />
ogledalo ako u njemu i dalje vidiš najljepšu<br />
osobu na svijetu.<br />
Ovdje dolazimo do šokantna detalja koji<br />
navodno tjera punokrvne pojedince iz gledališta,<br />
bilo ono u Rijeci, Splitu ili Zagrebu.<br />
Jelena Lopatić skinutih gaćica razgovara<br />
s vlastitom vaginom personificiranom do<br />
lika koji se zove Željana. Publika se smije.<br />
Crvenokosa Željana je, kaže, vrlo vesela i<br />
otvorena vagina, ali se danas osjeća vrlo<br />
neentuzijastično. Prihvatimo li Boryjevu<br />
tezu o zrcaljenjima, upravo smo mi te pičke<br />
u čiji se brk smiju Frljić i ekipa. Mi kojima<br />
manjak entuzijazma priječi da na lokalne<br />
izbore izađemo izabrati vlast koju želimo.<br />
Krešu koji će nam odgovarati. Da se borimo<br />
za besplatno školstvo. Da na ulici demonstriramo<br />
nezadovoljstvo stezanjem remena.<br />
Da na gay prideu damo podršku drugome.<br />
Mi koji postajemo pokisli i na najmanju<br />
kap znoja koji treba proliti da bi se promijenile<br />
stvari o kojima Frljić neprestano<br />
radi predstave. Mi smo, dakle, te nezainteresirane<br />
pičke kojima nije ni do čega. I još<br />
— nepreSTano radeći<br />
jednu Te iSTu predSTavu o<br />
prešućivanju STvarnoSTi,<br />
Zvala Se ona bakhe,<br />
Zagreb noću ili Turbofolk,<br />
Frljić nam Se vraća<br />
Kao Zrcalni bumerang.<br />
Zrcalo je u Turbofolku i<br />
FaKTičKi priSuTno, doK<br />
Se u obliKu diSKo-Kugle<br />
KoTrlja Scenom na<br />
Kojoj Se odvija naSilje<br />
aneSTeZirano melodijama<br />
TurboFolKa —<br />
smo spremni smijati se na vlastiti račun.<br />
Za slučaj da nismo razumjeli, predani<br />
Frljićevi glumci (jedna vrlo posvećena grupacija)<br />
pred kraj Turbofolka izgovaraju parole<br />
o čemu je zapravo ta predstava krcata<br />
pucnjavom, silovanjima i mobiteliziranjem/<br />
bagateliziranjem intime. Ispravno sluteći<br />
da se narodu naviklu na Araličin sistem<br />
etiketiranja više ne mogu pokloniti ni izlazna<br />
vrata bez ključa, oni nude: predstavu<br />
o Mirjani Hrgi devedesetih, o Mesićevu<br />
prijateljstvu s Pukanićem, o vjeronauku<br />
u školama, o Pakračkoj poljani, o oporbi<br />
koja je stajala uz Tuđmanov lijes, o Oliveru<br />
Frljiću... Odrazi nam crtaju obraze.<br />
Neprestano radeći jednu te istu predstavu<br />
o prešućivanju stvarnosti, zvala se ona Bakhe,<br />
Zagreb noću ili Turbofolk, Frljić nam<br />
se vraća kao zrcalni bumerang. Zrcalo je<br />
u Turbofolku i faktički prisutno, dok se u<br />
obliku disko-kugle kotrlja scenom na kojoj<br />
zarez, xi /261–262, 9. srpnja 2009. 44<br />
se odvija nasilje anestezirano melodijama<br />
turbofolka. Paradoksalno, aktivistički odgovor<br />
autorski tim ne dobiva u Hrvatskoj,<br />
nego u Novome Sadu. Pri završnoj sceni kad<br />
se pred publiku spusti zastor, ostavljajući<br />
je samu na mjestu visoke pozornosti, da bi<br />
ponovnim dizanjem razotkrio kako glumci<br />
sjede na gledateljskim pozicijama (dakle u<br />
gledalištu), izbjegavajući uobičajeni odgovor<br />
naklonom na aplauz publike, Bitefov<br />
Jovan Ćirilov (onaj što Boryju pakuje cirkus)<br />
i glumica Mirjana Karanović izlaze iz<br />
publike na proscenij i klanjaju se glumcima.<br />
orienT(acija)? Dok bosanski redatelj<br />
s punim legitimitetom komentira hrvatsku<br />
stvarnost i stvarnost regije, francuski<br />
redatelj spreman je otići i mnogo dalje, zaviriti<br />
u geografsko, ali i mitološki simboličko<br />
područje planeta Kine. Iako<br />
se Les sept planches de la ruse<br />
u ovdašnjim medijima doživljava<br />
kao nastavak domaćoj<br />
javnosti poznatog Plana B,<br />
odnosno Boryjeve trilogije o<br />
crti, plohi i prostoru, njegov<br />
bi kineski projekt trebao biti<br />
promatran u kontekstu kreativnih<br />
inspiracija egzotičnim<br />
nacionalnim potencijalima.<br />
Nakon hvaljene trilogije<br />
Bory se, naime, upustio u suradnju<br />
s akrobatskom trupom<br />
iz marokanskog Tangera, iz<br />
čega je proizašla uspješnica<br />
svjetskih pozornica Taoub,<br />
a potom je prokušani recept<br />
prenesen i do Daliana, kineskoga<br />
grada iz kojeg dolaze<br />
manipulatori tangrama. Na<br />
te interkontinentalne suradnje Boryja pozivaju<br />
lokalni francuski instituti i navodno<br />
već u džepu ima nove ponude za daljnji rad<br />
na nečemu što sad već možemo komentirati<br />
kao umjetničku kolonizaciju.<br />
Dok je Taoub, međutim, u znatno većoj<br />
mjeri akceptirao marokansku stvarnost i<br />
bio više proizvod iznutra, predstava Les<br />
sept planches de la ruse mnogo je sličnija<br />
slijetanju na Mars. Baš kao što one Mulderove<br />
uljeze zamišljamo kao male zelene<br />
koji hodaju, govore ili pjevaju na određen<br />
način, i Boryjeva umjetnička diplomacija<br />
ima vrlo preciznu sliku što to Kina jest.<br />
Ta slika, konglomerat pametnih igara, brzinskih<br />
hodanja, nacionalnih gudaćih instrumenata,<br />
tai chija i opernih elemenata,<br />
možda nam je simpatična i svidljiva, ali<br />
hoće li postati novi referencijalni moment<br />
i za druge moguće buduće cirkuske produkcije<br />
u Kini? Zašto uostalom kinesko
Change language