You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
SOCIJALNA I KULTURNA ANTROPOLOGIJA<br />
USUSRET ANTROPOLOGIJI<br />
IZVEDBE(I)<br />
LESZEK KOLANKIEWICZ POKAZUJE<br />
KAKO JE PERFORMATIVNOST ODLIKA<br />
NIZA LJUDSKIH DJELATNOSTI KOJE<br />
SE IZVODE, ODNOSNO ODVIJAJU, U<br />
NAZOČNOSTI DRUGIH LJUDI. SVAKI<br />
PUT KAD SE SUSREĆEMO S OSOBOM<br />
KOJA DJELUJE UNUTAR NEKE<br />
SKUPINE, PERFORMATIVNOST JE<br />
BJELODANA<br />
LESZEK KOLANKIEWICZ<br />
G<br />
eertz je imenovao antropologa Victora W.<br />
Turnera vodećim predstavnikom tog modernog<br />
ustrojstva društvene i kulturne misli koje<br />
povlači analogije s dramom i kazalištem. Dok je Goffman<br />
otvorio uvid u antropologiju izvedbe unutar sociologije,<br />
Turner je to isto učinio na polju antropologije kulture.<br />
Turner je postao slavan studijom iz 1957, Schisms and<br />
Continuity in an African Society, proizašlom iz terenskoga<br />
rada koji je obavljao boraveći u zajednici plemena<br />
Ndembu. Navedeno je djelo istoga časa proglašeno važnim<br />
nastavkom rada Maxa Gluckmana te se smatra jednim<br />
od najvećih ostvarenja manchesterske škole. U svojem<br />
prikazu britanske društvene antropologije Adam Kuper<br />
ubraja Turnera u članove spomenute škole iako je Turner<br />
objavio dva djela u SAD-u, odnosno The Ritual Process<br />
1969. i From Ritual to Theatre: The Human Seriousness<br />
of Play 1982. (godinu prije nego što je preminuo), gdje<br />
je i boravio deset godina prije nego što je Kuper uopće<br />
započeo svoj rad (Anthropology and Anthropologists:<br />
The Modern British School, 1996). Jedan od Turnerovih<br />
posljednjih radova članak je osebujna naslova, Are there<br />
Universals of Performance in Myth, Ritual and Drama?;<br />
nakon njegove smrti pojavila se nova knjiga, Anthropology<br />
of Performance (1986). Kratak pogled na Turnerova djela<br />
dovoljan je da shvatite kako nije bio samo autor originalne<br />
teorije, koja se u polju antropologije naziva “procesualnim<br />
pristupom”, nego i pionir antropologije izvedbe kao novog<br />
istraživačkog pristupa.<br />
ANTROPOLOGIJA KAZALIŠTA, KAZALIŠNA<br />
ANTROPOLOGIJA Pristup Amerikanca Richarda<br />
Schechnera, neoavangardnoga kazališnog redatelja i teoretičara<br />
te antropologa koji dosljedno oblikuje svoje<br />
zamisli pod okriljem teorije i analize izvedbe, drukčiji<br />
je: godine 1977. objavio je Essays on Performance Theory,<br />
a nedavno je njegov rad utjelovljen u akademskom<br />
priručniku Performance Studies: An Introduction (2002).<br />
Sredinom osamdesetih, kad je objavio Between Theatre<br />
and Anthropology, Schechner je još naginjao antropologiji<br />
izvedbe kao izričito kazališnom uvidu u kulturnu antropologiju;<br />
ipak, kasnije je zagovarao razlikovanje izvedbenih<br />
studija kao zasebnoga polja istraživanja.<br />
Vjerojatno to možemo zahvaliti tome što se u međunarodnome<br />
nazivlju pojavio pojam “antropologija kazališta”,<br />
uz ponešto drukčiji pojam “kazališne antropologije”, što<br />
je prilično zakompliciralo stvari. Krajem sedamdesetih i<br />
početkom osamdesetih dva su neoavangardna kazališna<br />
umjetnika Jerzy Grotowski i Eugenio Barba započela<br />
istraživačke projekte koji su proizašli iz uzajamna utjecaja<br />
istraživanja u domenama kazališta i antropologije:<br />
dok je Grotowski 1978. započeo transkulturni projekt<br />
Kazalište izvora (Theatre of Sources), Barba je 1979.<br />
utemeljio Međunarodnu školu kazališne antropologije<br />
(ISTA). Škola njeguje zamisao da kazališna<br />
antropologija zapravo povlači za sobom<br />
komparativno istraživanje izvedbenih<br />
tehnika – u kazalištu i plesu – kao i pokušaje<br />
otkrivanja transkulturnih pravilnosti<br />
na kojima se te tehnike temelje. Riječ je<br />
o antropološkoj disciplini jer se predekspresivna<br />
osnova koja se tom metodom otkriva<br />
smatra jednakom u svim kazališnim<br />
kulturama. Započevši s već spomenutim<br />
projektom Kazališta izvora i nastavivši s<br />
projektom objektivne drame i istraživanja<br />
ritualnih umjetnosti, Grotowski se svojim<br />
radom, koji je kasnije provodio s međunarodnim<br />
skupinama, usredotočio na istraživanje<br />
rituala iz izvedbene perspektive,<br />
no kao što je rekao, bez pravljenja razlike između žanrova<br />
izvedbenih umjetnosti. Spomenuto se istraživanje<br />
uklopilo u institucionalni okvir kad je 1997, dvije godine<br />
prije smrti, Grotowski proglašen predstavnikom Chaire<br />
d”Anthropologie Théâtrale, Katedre za kazališnu antropologiju,<br />
utemeljene posebno za njega na fakultetu Collège de<br />
France. On je ritual smatrao općenitim, iskonskim poljem<br />
svake izvedbenoga djelovanja, osobito onoga koje sadrži<br />
napredniju komponentu: aktivnu i neposrednu spoznaju<br />
i samospoznaju.<br />
METAFORA KAZALIŠTA Iako je ovo istraživanje u<br />
domeni kazališne antropologije (komparativno istraživanje<br />
kazališta), uz radne hipoteze ritualnih umjetnosti<br />
(antropologija izvedbenosti, theatrical anthropology), u<br />
velikoj mjeri doprinijelo razvoju antropologije izvedbe(i),<br />
ni jedno ni drugo se u potpunosti s njom ne podudara.<br />
Kako bismo rasvijetlili razlike između njih, vrijedi se<br />
vratiti Turnerovoj koncepciji.<br />
U njegovu je slučaju sve počelo s više-manje tipičnim<br />
etnološkim pitanjem: kako u plemenu Ndembu, matrilinearnom<br />
društvu, muškarci rješavaju hijerarhijske probleme<br />
koji se pojavljuju između šurjaka? Budući da je muškarac<br />
prisiljen predati sestru u domaćinstvo njezina muža i da<br />
njegov nećak time postaje nasljednik, taj muškarac uvijek<br />
na kraju pokušava oteti dječaka šurjaku. U plemenu<br />
Ndembu to je izvor neprestanih sukoba koji postupno<br />
destabiliziraju društvo. Turner je detaljno istražio nebrojeno<br />
mnogo slučajeva takvih sukoba kao i metode njihovih<br />
rješavanja koje su osmislile različite zajednice. Primijetio<br />
je da, kad sukob eskalira i cijeloj zajednici zaprijeti kriza,<br />
one uglavnom posežu za nekom vrstom “provjerene”<br />
izvedbe u kojoj zaraćene strane preuzimaju uloge glumaca.<br />
Učinkovitost tog pomirbenog sredstva temelji se na kolektivnom<br />
sudjelovanju i ponovljivosti njihovih postupaka,<br />
no također i na ponovnom proživljavanju nepromjenjivih<br />
ritualnih struktura. Turner je nazvao taj uobičajeni<br />
zarez, xi /261–262, 9. srpnja 2009. 46<br />
— ANTROPOLOGIJA IZVEDBE(I)<br />
ISTRAŽUJE ŠTO SE DOGAĐA<br />
NA POZORNICI KULTURE<br />
USREDOTOČUJUĆI SE NA<br />
PRIMAMLJIVU IZVEDBU<br />
SIMBOLIČKOGA PORETKA<br />
KOJU NE OBESHRABRUJE<br />
ODSUTNOST ILI<br />
NEPOSTOJANJE KOJE BI TAJ<br />
SPEKTAKL TREBAO PRIKRITI —<br />
tijek događaja unutar društvenih procesa “društvenom<br />
dramom” i izveo njegovu shemu po uzoru na Aristotela,<br />
koji određuje radnju kao mimetičku izvedbu u tragediji.<br />
(Taj su pristup kritizirali njegovi učitelji, Raymond Firth<br />
i Max Gluckman, a kasnije i Clifford Geertz, koji Turnerovu<br />
konceptu zamjera pojednostavnjenu jednostranost:<br />
prikupljanjem dokaza pokušava obraniti već poznatu tezu<br />
o tome da tim više stvari ostaje jednakima čim ih se više<br />
mijenja. S druge strane, Mary Douglas njegov je pristup<br />
usporedila sa strukturalizmom Claudea Lévi-Straussa<br />
tvrdeći da Turnerova shema naglašava emocionalni sadržaj<br />
simbola, koji se tijekom izvedbi ne samo izvode već<br />
i proživljavaju, i time naglasila razliku između njegove<br />
teorije koja posjeduje punjenje stvarnih, životnih drama<br />
i arbitrarnosti svojstvene shemi strukturalizma.) Turnera<br />
je doista zanimala dinamika društvena djelovanja unutar<br />
promjenjive “materije” života i potencijal takva djelovanja<br />
da uzrokuje promjenu – iz toga je razvio pojam rites de<br />
passage, odnosno obreda stjecanja zrelosti, koje je unutar<br />
etnografi je sis<strong>tema</strong>tski izložio Arnold van Gennep.<br />
Usredotočivši se na obrede – i na izvedbe općenito<br />
– Turner naglašava kolektivni karakter i organiziranost<br />
društvenih djelovanja te u isto vrijeme pokazuje kako se<br />
tijek cjelovitog društvenog procesa, koji oblikuju razni faktori,<br />
odvija prema ritmu određenih aktivnosti. Osvrnuvši<br />
se na Schechnerovu strukturu osmice (“8”) (Essays on<br />
Performance Theory, 1977, str. 44), a kojom se prikazuje<br />
složena međuzavisnost društvene i umjetničke drame ili –<br />
u širem smislu riječi – bilo koja vrsta takozvane kulturne<br />
izvedbe, pokazao je kako sugestivni ritmovi drame prodiru<br />
u život i time privremeno ponovo uspostavljaju potresenu<br />
homeostazu ili hijerarhiju. Budući da se, prema Turneru,<br />
život (koji je i sam sukob) sastoji od sukoba, dramama koje<br />
se izvode u kulturnim izvedbama prikladna je funkcija<br />
metadruštvenog komentara, odnosno – kao što Geertz<br />
tvrdi – funkcija pripovijesti o samima sebi koje društva<br />
pripovijedaju sama sebi.
Change language