tema broja: subverzivno oglašavanje - Zarez

ESEJ
— UKOLIKO SAMA ŠKRTOST IZGLEDA ZASTARJELO
SA SVOJIM AMBLEMSKIM LIKOVIMA, UTOLIKO
JE IZGLEDA JOŠ VIŠE ZASTARJELO “BIČEVANJE
ŠKRTOSTI”, NJEZINO PROGLAŠAVANJE I KRITIKA. ŠTO
BI MOGLO BITI GORE OD ZASTARJELA GRIJEHA NEGO
JOŠ VIŠE ZASTARIO MORALIZAM? AKO JE VEĆ SAMA
ŠKRTOST SMIJEŠNA, JE LI MOGUĆA KAKVA “KRITIKA
ŠKRTOSTI” KOJA NE BI BILA JOŠ SMJEŠNIJA OD
ŠKRTOSTI SAME? —
priključio ponosu (oholosti), žalost i bezvoljnost pak sjedinio u lijenosti. Klasifi katorska i
pedagoška strast diktirala je da je nasuprot sedam smrtnih grijeha stajalo sedam kreposti:
opreznost, moć, izdržljivost i pravednost kao stare kreposti, oslanjajući se na antičku tradiciju,
te vjera, nada i ljubav kao kršćanske kreposti, oslanjajući se na znamenito mjesto iz
Pavlova Pisma Korinćanima, čemu još treba dodati i poniznost, humilitas, glavni kršćanski
protupol ponosu, te na taj način neku od gornjih izostaviti. Ni prva ni druga lista nisu baš
konzistentne i nastalo je nekoliko teškoća čim su se grijesi i kreposti pokušali razvrstati
po parovima tako da bi svakom otrovu odgovarao protuotrov. No svim se tim nećemo
posebice baviti, historijskih opisa zgoda i nezgoda toga popisa ne manjka.
MAGIJA BROJA SEDAM Možda samo još ovo – izvorni je popis očito bio osuđen
na neuspjeh, i to iz vrlo jednostavna razloga: predlagao je osam (!) glavnih grijeha. U
svim različitim popisima ustrajava jedna velika konstanta: kako god raspoređivali grijehe
i kreposti, vazda ih je sedam. Postoji nešto što bismo mogli imenovati heptomanija
(Solomon 1999, str. 4), prava prisila da entitete stlačimo u kalup broja sedam. Kao sedam
dana u kojima je Bog stvorio svijet (računamo li i dan počinka), kao sedam vela ili
sedam pečata, sedam žalosti i sedam radosti djevice Marije, lista je sedmica beskonačna,
rasteže se daleko preko kršćanstva. Kao da je posrijedi ustrajan i ponavljajući pokušaj
kako usavršiti ljudsku narav, ovladati tajnom univerzuma, kako zahvatiti entitete koji
su po defi niciji bezbrojni i neizračunljivi, kako prebrojiti ono što prebrojiti nije moguće,
kako ih zahvatiti šifrom, brojem, znamenjem, označiteljem – kao da bi se tu u mitskom
ruhu svaki put iznovice pokazivala prva i najelementarnija funkcija označitelja, naime da
nešto bezbrojno učini brojnim – rezom, intervencijom Jednoga. Šifra sedmice trebala bi
biti, s jedne strane, najzaokruženija i najsretnija, ključ do harmonije (mistika se brojeva –
usporedi s tim u svezi Pitagorine eleboracije – svagda vrti oko sedmice) i, s druge strane,
najtajanstvenija i najokultnija. Šifra koja, dakle, s jedne strane ima svoju imaginarnu vrijednost
(zaokruženost, duboko značenje, možda pojam najvišeg smisla) i s druge strane
svoju simboličku incidenciju – upravo kao šifra, odnosno odsutnost značenja, kao čista
gesta reglementacije, označiteljska intervencija koja bi trebala uvesti red i brojnost.
Šifra sedmice ima neiscrpno mnoštvo značenja koja sva izmiču, tako da naposljetku ne
znači ništa drugo do to što znači. Ono što broji naposljetku jest sama brojnost; ali brojnost
otvara bezdan nerazmjernosti, inkomenzurabilnosti s onim što bi trebalo biti brojeno,
ujedno s time i bezdan brojenja što bi sjurilo u beskonačnost i ne bi se moglo zaustaviti
u pokušaju prebrojavanja neprebrojivog. Tako da je u šifri sadržana još i druga gesta,
poleđina brojenja, naime činjenica da je brojenje moguće prekinuti, da postoji granica
brojenja, njegovo otjelovljenje u idealnom broju. Na jednoj strani intervencija označitelja
kao brojivosti nebrojivog, na drugoj pak strani njegova poleđina, intervencija označitelja
gospodara koji arbitrarno nalaže šifru kao broj par excellence. Tako u popisima sedam
entiteta nikada nije posrijedi samo pokušaj klasifi kacije, taksonomije, nabrajanja, nego i
ekonomičnost, štedljivost – pokušaj pokrivanja sveukupnoga polja jednom samom brojkom
koja se čini najekonomičnijom od svih. Tako naposljetku preko te malko ironične
zaobilaznice prispijevamo do naše teme: već je samo brojenje rezultat određene škrtosti,
svagda je posrijedi pokušaj raspoređivanja entiteta na najsigurniji, to jest najškrtiji način,
tako da ne bi bilo nemilih preostataka, viškova koji bi strčali preko kalupa, viškova s
kojima ne bismo znali što i koji bi mogli otići u ništa. Već je u samom brojenju nazočna
škrtost, brojenje nalaže škrtost, i ukoliko je brojenje, brojnost uopće, rezultat intervencije
označitelja i istoznačno s njim, utoliko je određeno elementarno držanje škrtosti nešto
što pripada označitelju kao takvom. Kao da bi označitelj, koji svojim rezom unosi eksces,
višak, morao svoju ekscesivnu narav kompenzirati škrtošću.
ŽELJA KOJA IDE PREDALEKO No vratimo se k sedam grijeha. Ono što defi nira
grijeh jest upravo na taj način određen eksces, višak, prekomjernost, ne eksces reza, nego
nečega što se ne osvrće ni na kakav rez ili granicu. Grijeh je želja koja ide predaleko, želja
koja podivlja, želja koja se sama perpetuira i sama sebe goni, nezasitno se hrani sama sobom,
kao da bi zaboravila na svoju namjenu. Grijesi nisu zločini, nisu direktno povezani s
kršenjem određenih zabrana ili zakona, recimo deset zapovijedi. Nema moralnog zakona
koji bi nam nalagao da ne smijemo previše jesti, no ipak je proždrljivost (gula) smrtni
grijeh, nezasitna glad koja se hrani sama sobom i nijedan je objekt, u koliko god velikim
količinama bio, ne može zadovoljiti. Što je sve više zadovoljena, što više hoće, tim je sve
više nezadovoljena i ujedno dobiva tim više zadovoljstva iz same beskonačne nezadovoljenosti
i njezina perpetuiranja. Kao da bi postojalo pervertirano postranično zadovoljenje
mimo onoga glavnog, nusproizvod same nezasitnosti, i upravo taj
nusproizvod goni želju dalje, goni je onkraj svake granice.
Objekt osude i moralnog ogorčenja jest upravo taj višak, ta prekomjernost
u kojoj vodi, kako izgleda, sama logika želje. Grijeh je
želja koja je pobjegla s lanca i prešla preko granice – granice čega?
Granicu je teško, nemoguće postaviti bez dvosmislenosti, jer je u samoj
prirodi želje da goni preko granice. Postavimo li granicu i mjeru
u prirodnu potrebu – zadovoljenje je potrebe normalno, proždrljivost
pak eksces, upravo ukoliko je mjerimo mjerilom potrebe – potom
nam prijeti da izgubimo samu želju, odnosno ono što je specifi čno
ljudsko. Tim bismo putem naposljetku došli do zaključka da je potreba
– to jest ono što čovjeka spaja sa životinjom – norma ljudskoga
ponašanja. Višak, kako se čini, leži u samoj naravi želje koja svagda
hoće više i ne može se zaustaviti, ne dopušta se zadovoljiti zadovoljenjem
potrebe i tako vodi u grijeh. I u kršćanstvu se naposljetku ne
treba višak želje prevoditi u djelo – već samo to da se nešto poželi,
već sama namjera je dovoljna. Za grijeh je dostatna već misao, mišljenje
je već djelovanje, u njemu je već na djelu višak, premda nije
preveden u vidljivo ponašanje.
GRIJEH U DOBA POSTMODERNE Grijeh tako nastupa kao
kršenje aristotelijanskog morala prave mjere, sretne sredine između
previše i premalo. Po svojoj je naravi izgleda bliži kantovskom moralu
kategoričkog imperativa: želju prisvaja imperativ koji je goni da slijedi
svoj cilj neovisno o svim ostalim obzirima. Za nju postoji jedan sam
apsolutni objekt koji je goni od ekscesa do ekscesa. Lacan je doduše,
kao što je znano, u svojoj Etici psihoanalize u Kantovu kategoričkom imperativu vidio
upravo želju u čistu obličju, želju koja je, ukoliko treba ostati na razini svoje zadaće, primorana
žrtvovati sva patološka nagnuća i nije spremna zadovoljiti se nikakvim objektom,
a za etiku psihoanalize postavio je motto što ga je moguće čitati kao parafrazu Kanta: ne
pas céder sur son désir, ne popustiti glede svoje želje. Etika želje je upravo to ustrajavanje
na želji kao nezadovoljivoj, na njezinoj ekscesnosti, beskompromisnosti, neograničenosti.
No grijeh je izgleda po svojoj strukturi upravo takav, s veseljem uzima to geslo kao svoje,
nije spreman popustiti glede svoje želje. Ili pak? Razlika je izgleda malena, neznatna, no
ipak ključna. Možda je podmuklost grijeha upravo u tomu da popuštanje glede svoje želje
preuzimlje sliku svoje oprečnosti, nepopuštanja, otkuda se može pokazati kao etičko
ustrajavanje pri afi rmaciji želje, neka košta što košta. I otuda romantička slika grešnika
kao etičkog buntovnika protiv vladajućeg morala. Tomu ćemo se vratiti.
Govorenje o grijesima u svakom je slučaju bizarno i nije baš u modi, posebice ne
u ova postmoderna vremena, na njemu ima nešto prašnjavo arhaično i predmoderno.
Premda je možda perverzna logika postmodernosti upravo u tome da taj arhaični karakter
kvalifi cira govorenje o grijesima kao odlikovanu postmodernu temu. Logika
je toga čina u tomu da se uzmu naizgled zastarjele, predmoderne teme, da se povrate
u život, da se napravi njihov remake, revival, i to gestom koja nije ni jednostavno ozbiljna
ni jednostavno neozbiljna, nego samo ironijska itd. Ne možemo više, primjerice,
smrtno ozbiljno govoriti o grijesima, smrtnim ili ne, bilo bi to kršenje postmodernoga
bontona, ali ni podsmjehivati im se ne možemo, to bi bilo kršenje istog tog bontona
koje bi pokazivalo ne toliko teorijsku zabludu koliko ponajprije loše manire. Tako se
taj postmoderni čin hrani svojom vlastitom dvosmislenošću što je prodaje kao posebnu
odliku, zadržava se u međuprostoru, gdje nije mišljen ni ozbiljno ni neozbiljno, uživajući
u svojoj ambivalentnosti. Mehanizam je jednostavan, no ne vodi baš daleko. Što se pak
tiče mogućnosti da smrtni grijesi u ova postmoderna vremena pridobiju neki smisao i
da ih uopće tko uzme zaozbiljno, čini mi se najboljom Solomonova sugestija: ““Što je
na smrtnim grijesima smrtno, jest činjenica da mogu doslovno skratiti naš život. Tako je
proždrljivost drugo ime za previše kalorija i za visok kolesterol. Pohota je skraćenica za
pretjerivanje, za ugrožavanje vlastita zdravlja, za gubitak “dragocjenih tjelesnih sokova”
(Dr. Strangelove)… Lijenost sada znači premalo tjelovježbe. Pohlepa znači uzeti više
nego što možeš, što vodi u opasan stres. Ponos postaje izgovorom za premalo vježbanja,
a zavist izgovorom da i ne pokušavamo””.
KRITIKA ŠKRTOSTI? Ukratko, osnova morala, doksa morala, preuzimlje upozorenja
na kutijama od cigareta: grijeh škodi zdravlju! Sinning may damage your health. Tu
prestaje i postmoderna ambivalentnost, stvar postaje ozbiljnom i najgore što čovjek može
reći protiv grijehâ jest da krše pravila zdrava života. Pa i najironičnije individue mine
ironija kad otiđu na fi tness, to postmoderno sveto mjesto. Ukoliko pak spada u manire i
to da svoj čin poprate ironijskom distancom, to je ona loša ironija, prazna forma distance
što samo učvršćuje i dovršava svetu ozbiljnost sama čina.
Ne znamo više nabrojiti sedam smrtnih grijeha, a i među grijesima što bismo ih se
mogli sjetiti škrtost je izgleda negdje na posljednjem mjestu, grijeh ponajviše zastario,
prašnjav, nemoderan, predmoderan. Mogli bismo još i susresti neku empatiju s lijenošću
– a empatija s melankolijom je čak à la mode, melankolija izgleda kao odlikovani
postmoderni grijeh par excellence, pa i s gnjevom, proždrljivošću, ponosom, pohlepom,
ali empatija sa škrtošću? Njezine su slike izgleda posve minule, postavljene na ogled i na
podsmijeh u nekim klasičnim djelima od Plauta do Molièrea, naposljetku personifi cirane
u osobenjacima iz Balzacovih i Dickensovih romana, no nipošto nisu nešto što bi nas
pogađalo sada i iznutra. Figure su škrtosti fi gure prošlosti, dostojne podsmijeha i pomilovanja,
pred nama su kao images dӃpinal u distanci s kojom gledamo galeriju davnih
predaka i njihove bizarne običaje. I ukoliko sama škrtost izgleda zastarjelo sa svojim
amblemskim likovima, utoliko je izgleda još više zastarjelo “bičevanje škrtosti”, njezino
proglašavanje i kritika. Što bi moglo biti gore od zastarjela grijeha nego još više zastario
moralizam? Ako je već sama škrtost smiješna, je li moguća kakva “kritika škrtosti” koja
ne bi bila još smješnija od škrtosti same? Kakav je diskurs moguće preuzeti da bismo
mogli bez ironije kao teorijsku poziciju predložiti “kritiku škrtosti”? Ne – navodnici, to
postmoderno iznašašće avant la lettre, jesu suvišni – dakle: kritiku škrtosti. I na koji način
kritika škrtosti može biti povezana s psihoanalizom?
Oprema teksta redakcijska.
zarez, xi /261–262, 9. srpnja 2009. 49
Zagrebački nakladnik Izdanja Antibarbarus upravo je pokrenuo novu biblioteku fi lozofske i fi lozofskipredmetno
usmjerene literature Poligraf. Biblioteku će uređivati fi lozof i prevoditelj Mario Kopić.
Kao prvi ljetni naslovi novopokrenute biblioteke pojavljuju se prijevodi knjiga Jacquesa Derride O
apokaliptičnom tonu usvojenom u novije vrijeme u fi lozofi ji (s Kantovim spisom O jednom u novije
vrijeme podignutom otmjenome tonu u fi lozofi ji) i Mladena Dolara O škrtosti (i o nekim s njom povezanim
stvarima). Uz spomenuta dva naslova biblioteka ovo ljeto objavljuje i hrvatsko izdanje knjige Gatanja po
pepelu (o izgnanstvima i logorima) uglednog beogradskog esejista i teoretičara Jovice Aćina. Do kraja ove
godine planirano je i tiskanje sljedećih naslova: Jakob Taubes, Zapadna eshatologija; Giorgio Agamben,
Vrijeme što ostaje; Jan Assmann, Mojsije Egipćanin i Petar Bojanić, O mesijanstvu.