Preuzmi u pdf formatu - Documenta

Također, Ministarstvo nam je prvih dana uskratilo uvid u recenzije, pravdajući tu odluku objašnjenjem da će nam
ih dostaviti kada sve pristignu. Tek nakon našega upornog inzistiranja, dobili smo 29. srpnja prvih pet recenzija,
dakle tri dana nakon što je o njima bila obaviještena cjelokupna hrvatska javnost. Riječ je o tri pozitivne i dvije
negativne recenzije koje su pristigle od Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Hrvatskog instituta
za povijest u Zagrebu, te članova Povjerenstva za udžbenika MZOS-a. Pozitivnu recenziju Odsjeka za povijest
potpisao je zamjenik pročelnika prof. dr. sc. Borislav Grgin. Dvije negativne recenzije potpisali su djelatnici Hrvatskog
instituta za povijest dr. Stjepan Matković i dr. Mario Jareb (nije do kraja jasno je li njegova recenzija pisana u
svojstvu zaposlenika Instituta ili člana Povjerenstva za udžbenike), dok su dvije pozitivne recenzije koje su tražile
i određene manje izmjene pristigle od članova Povjerenstva za udžbenike dr. Marina Manina i prof. Ivice Sutona.
Preostale dvije recenzije — akademika Petra Strčića kao člana Povjerenstva za HNOS, te dr. Mate Artukovića iz
Hrvatskog instituta za povijest u Slavonskom Brodu, obje negativne — uručene su nam tek 8. kolovoza 2005. godine.
U dopisu uz recenziju akademik Strčić objašnjava razloge kašnjenja time što je recenzija, napisana 18. srpnja
2005. godine, prvobitno ostavljena na drugoj porti Ministarstva. Recenzija dr. Artukovića datirana je 20. srpnjem
2005. godine, a uručena autorima tek osamnaest dana poslije. To je posebice zanimljivo s obzirom da usporedba
novinskih tekstova i njezina sadržaja upozorava da su upravo njezine ocjene poslužile kao jedan od glavnih izvora
napada na Dodatak u prvim danima nakon izbijanja afere u javnosti.
No priča s recenzijama ni tu ne završava. Naime, početkom veljače 2006. godine iz jednog smo novinskog
članka doznali za postojanje još nekih recenzija s kojima dotad nismo bili upoznati. 18 Sljedećeg dana, državni tajnik
Nevio Šetić mi je u telefonskom razgovoru — najmanje ugodnom od brojnih naših razgovora — potvrdio postojanje
još jedne službene recenzije akademika Tomislava Raukara uime Povjerenstva za povijest HNOS-a, te dviju nenaručenih
koje su samoinicijativno uputili prof. dr. Ivo Rendić Miočević, umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u
Zadru, te dr. Stjepan Razum iz Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu (vidi bilješku 43). Recenziju akademika Raukara
ni nakon višekratnih molbi upućenih Ministarstvu nismo dobili na uvid, te nam je njezin sadržaj do danas ostao
nepoznat. Na našu zamolbu, dr. Rendić Miočević poslao nam je nekoliko dana poslije svoju recenziju, dok onu dr.
Razuma nismo vidjeli, ali o njoj imamo prilično jasnu predodžbu na temelju stavova koje je javno iznio u jednom
novinskom tekstu. 19
„PODVALA, KRIVOTVORINA, LAŽ I OBMANA“ 20 — ILI NEŠTO POSVE DRUGO
Što su nam, dakle, zamjerali recenzenti i drugi kritičari S obzirom da recenzije detaljnije analizira članak
Magdalene Najbar-Agičić, ovdje ću se osvrnuti samo na zamjerke koje su se najčešće ponavljale, osobito na one
koje se odnose na njegovu didaktičko-metodičku koncepciju. Dakako da je za svaki tekst, pa tako i Dodatak, potrebno
procijeniti koliko su njegovi autor(i) bili uspješni u ostvarivanju svojih ciljeva; tome, uostalom, služe recenzije.
Također, držim da se svaki takav rad može poboljšati; napokon, kad god čitam svoje starije tekstove, ponešto bih
dodala, ispustila ili drugačije napisala. Bez obzira na sve to, moram ipak reći da sam bila zatečena razinom nekih
recenzija u kojima njihovi autori predstavljaju svoja vlastita gledišta kao „objektivno“ i „neutralno“ mjerilo vri-
18 Jutarnji list, 5. 2. 2006. (Sporni separat udžbeniku povijesti ipak će se tiskati).
19 Tekst S. Razuma u Glasu Koncila, br. 32-33/2005 (Iskrivljavanje povijesne istine i kažnjivo upućivanje u nehrvatstvo), u kojem se poziva na recenziju
upućenu Ministarstvu. Između mnogih sličnih tvrdnji u tom podugačkom osvrtu izdvajam one u kojima kaže kako nije „mogao steći dojam, da su
autori, usprkos istaknutih imena i prezimena, Hrvati“, te da Dodatak „promiče mržnju protiv hrvatskoga naroda i hrvatske države“.
20 Iz recenzije M. Artukovića, str. 4: „Ovakvo krivotvorenje istine, proglašavanje oslobođenja Hrvatske od okupatora zločinom u udžbeniku za Hrvatsku
je nedopustiva laž. Ovakva dirigirana interpretacija (jer ne mogu zamisliti da bilo tko, pa makar i u hvala Bogu ipak pošteđenom Zagrebu, ne zna
što se stvarno dogodilo 1990.—1995.) je podvala, krivotvorina, laž i obmana.“
98