Preuzmi u pdf formatu - Documenta

Primjena totalne multiperspektivnosti u nastavi povijesti, dakle potpuno i dosljedno prihvaćanje ravnopravnosti
svih stajališta u životu i znanosti, vodilo bi s jedne strane poricanju same povijesne znanosti i poricanju
mogućnosti bilo kakve znanstvene interpretacije prošlosti i s druge potpunoj relativizaciji svih vrijednosti.
U tom slučaju i multiperspektivnost bi bila jedna od „perspektiva“, bila bi u funkciji određenih znanstvenih te
društvenih i političkih opredjeljenja, tj. bila bi upotreba odnosno ideologizacija povijesti.
Multiperspektivnost zbog toga treba shvatiti kao jednu od vještina u sklopu obrazovnih ciljeva nastave,
što ona i jest, ali također da nijedan odgoj nije vrijednosno neutralan, tj. da i odgojni ciljevi škole teže afirmaciji
određenih vrijednosti. Naime, i razvijanje multiperspektivnosti kao vještine također je u službi određene uporabe
povijesti i — nemojmo se zavaravati — određene ideologizacije. (Pojam ideologije za mene je neutralan i
vrijednosnu sastavnicu dobiva ovisno o sadržaju kojim se konkretno ispunjava.) Cilj koji se afirmira u rukopisu
i koje je Povjerenstvo prihvatilo svakako je human i u interesu Hrvatske kao političke zajednice i jedino to pred
nama samima i onima koji jednako misle opravdava našu uporabu povijesti u nastavi. Svjesni toga, moramo
osvijestiti i ciljeve koje želimo postići nastavom povijesti, tj. vrijednosti u kojima želimo djecu odgojiti za
djelovanje u današnjem društvu općenito i u Hrvatskoj.
U vezi s odgojnim ciljevima nastave povijesti specifičnim za hrvatsko školstvo koji bi se trebali realizirati i
kroz multiperspektivni pristup u tekstu sam konstatirao:
Nastava povijesti može odgojno djelovati vrlo posredno, napose uz pristup sa stajališta multiperspektivnosti.
Rukopis ispunjava većinu etičkih ciljeva iz „Udžbeničkog standarda“. Pozitivan je pomak u odnosu na
veći broj dosadašnjih udžbenika učinjen pokušajem da se povijest „upotrijebi“ za odgoj učenika za toleranciju,
za uvažavanje različitosti i nacionalne ravnopravnosti, za mir i dr. Ne može se reći da u rukopisu nije prisutan i
cilj razvijanja „domoljubnog osjećaja prema Republici Hrvatskoj kao zajednici ravnopravnih građana, neovisno
o etničkoj i vjerskoj pripadnosti“ (toč. 6), ali je — u očiglednom nastojanju da se rukopis pokaže metodički
različitim od većine dosadašnjih udžbenika — taj cilj ostao manje jasno izražen.
U rukopisu bi moralo biti jasnije da je stvaranje samostalne Hrvatske središnji dogođaj u hrvatskoj
povijesti razdoblja nakon 1989., koje obrađuje ovaj „separat“. Treba također biti jasnije da je osamostaljenje
Hrvatske sastavni dio procesa oblikovanja nacionalnih država, odnosno završne etape toga procesa na
prostoru čitave srednje, istočne i jugoistočne Europe. Ujedinjenjem Njemačke tim je procesom tangiran i
današnji Zapad. Trebala bi biti prisutnija činjenica da se raspad i oblikovanje nacionalnih država nije desio
samo Jugoslaviji već i drugim složenim, višenacionalnim državama (desilo se na istom nacionalnom načelu i
ujedinjenje podijeljene Njemačke). Kao primjer mirnog razdruživanja obično se spominju Češka i Slovačka, ali
za slučaj Hrvatske primjereniji je primjer razdruženja Letonije i Estonije s gotovo 30% ruskog stanovništva od
SSSR-a. Elementi komparativnosti pokazali bi obilježja „jugoslavenskog slučaja“. Uza svu multiperspektivnost
u promatranju nastanka samostalne Hrvatske trebalo bi biti jasno prisutno da je Hrvatska nastala u sklopu
jedinstvenih europskih procesa i međunarodno priznatog prava na samostalnost (Badinterova komisija) i na
nepovredivost granica, prava afirmiranog nakon Drugog svjetskog rata i u vezi s procesom dekolonizacije kako
bi se izbjegli teritorijalni sukobi na prostorima s nacionalnim manjinama.
116