Preuzmi u pdf formatu - Documenta

u prvobitni prijedlog. 4 Tako je ta tema postala najobimnijom i najdetaljnije razrađenom temom u cjelokupnom
programu, no istovremeno je „umivena“ od bilo kakvih neugodnih događaja koji bi mogli zasmetati službenoj verziji
o ratnim zbivanjima. Tako se opet iznova susrećemo s istom situacijom: proces oblikovanja kolektivnog pamćenja
prati paralelni proces zaborava koji poprima oblik prešućivanja neugodnih uspomena.
No kada je riječ o udžbenicima, čini se kako je rasprava o poučavanju najnovije povijesti imala ponešto
drugačiji učinak. Početkom ove godine u Ministarstvo je pristiglo na prosudbu pet novih udžbenika prilagođenih
novom nastavnom programu. Pokazalo se kako tri udžbenika tematiziraju stradanja srpskog stanovništva nakon
operacije Oluja, a druga dva ih uopće ne spominju. Iako je Povjerenstvo na kraju prihvatilo svih pet udžbenika,
prosudbeni postupak nije prošao bez određenih problema s obzirom da su dva udžbenika koja su o tome ponudila
najekstenzivnije opise nekoliko puta vraćana na doradu. 5 To se događalo, kao što je predsjednik Povjerenstva Mario
Jareb objasnio za jedne dnevne novine, „ne zbog slučajnih pogrešaka, već zbog problematičnih interpretacija i
konteksta“. 6 Korištenje ovakvih termina valjda pretpostavlja kako Povjerenstvo smatra da postoje i „neproblematične“
ili „ispravne“ interpretacije, no zapravo pokazuje koliko je čvrsto ukorijenjen stav da država ima pravo
propisivati tumačenja prošlosti. Pitanje koje se ovdje nameće jest treba li pluralističko i demokratsko društvo uopće
imati „službenu verziju“ povijesti
Priča o udžbenicima za osmi razred i ovaj je put dospjela u medije, te ponovno potaknula javnu debatu koja
se je vodila s veoma sličnim argumentima — iako s nešto manjim intenzitetom — kao u slučaju Dodatka. 7 Također
se pokazalo kako su i ovog puta — kao i u slučaju Dodatka — u javnost dospijevali radni materijali u koje su uvid u
tom trenutku trebali imati samo autori, njihove izdavačke kuće i prosudbeno povjerenstvo. Jedan od zanimljivijih
momenata bilo je svakako Otvoreno pismo u kojem je skupina od 20 članova HAZU i 18 povjesničara zatražila od
predsjednika Hrvatske vlade, predsjednika Hrvatskog sabora i ministra prosvjete povlačenje dvaju spomenutih
udžbenika, uz napomenu kako „za udžbenike povijesti treba osim znanstvenih i pedagoških standarda uvažiti i
nacionalne i državne kriterije“ 8 . Suprotan stav ponudila je skupina od 14 povjesničara s Odsjeka za povijest Filozofskog
fakulteta u Zagrebu, koja se u svojem priopćenju za javnost založila za nastavu povijesti kojom se „unapređuje
kultura kritičkog mišljenja o povijesnoj baštini“. 9 Ipak, ovog je puta Ministarstvo odlučilo podržati odluku
Povjerenstva o prihvaćanju svih pet udžbenika, no u skladu sa svojim ambivalentnim držanjem naknadno je, nakon
4 S Tvrtkom Jakovinom te još dvadesetak kolega sudjelovala sam u radu prve Radne skupine. No u srpnju 2005. godine, kada se u javnosti intenzivno
vodila rasprava o Dodatku, Ministarstvo je imenovalo novo povjerenstvo što je, prema pisanju Jutarnjeg lista od 19. 09. 2005. Učenici će morati
znati sve akcije HV-a na vojnim kartama, bio izravan odraz tih rasprava. Istu sam informaciju tada dobila od jedne članice Povjerenstva.
5 Riječ je o udžbeniku Krešimira Erdelje i Igora Stojakovića, te o mojem udžbeniku u koji sam, uz suglasnost i dopuštenje ostalih dvoje suautora,
uključila i znatne dijelove Dodatka za najnoviju povijest.
6 Večernji list, 14. 4. 2007., Činjenice, a ne politika. Prosudba članova Povjerenstva nalaze se u posjedu autorice. U ovom kontekstu, njezin vjerojatno
najzanimljiviji dio jest onaj u kojemu se predsjednik Povjerenstva poslužio dijelovima svoje negativne recenzije Dodatka za najnoviju povijest, ali je
istovremeno na nekim mjestima i dalje spominjao autore u pluralu te svoje zaključke temeljio na citiranju rečenica u onom obliku u kojem postoje
u Dodatku, ali ne i u udžbeniku koji je Povjerenstvu dostavljen na prosudbu. U samoj prosudbi ima i drugih živopisnih dijelova, ali u ovom tekstu na
žalost nema dovoljno prostora da se njima detaljnije pozabavim.
7 Vidjeti primjerice Jutarnji list: 4. 4., 14. 4., 2. 5., 3. 5. 2007., Večernji list: 14. 4. 2007., Fokus: 13. 4. 2007.., Hrvatsko slovo: 13. 4., 20. 4., 27. 4., 4. 5.
2007., Slobodna Dalmacija: 12. 4., 17. 4. 2007.
8 Pritom su autori Otvorenog pisma svoje argumente temeljili na ranijim inačicama udžbenika, ali i na netočnim podacima iz novinskih tekstova.
Primjerice, navodeći pogrešan podatak da je iz mojeg udžbenika u potpunosti uklonjen tekst o Alojziju Stepincu, autori i potpisnici Otvorenog
pisma pozivali su se na članak u Jutarnjem listu. Iako je te navode bilo vrlo lako provjeriti u svim inačicama udžbenika koje su — prema vlastitom
priznanju — imali na raspolaganju (što bi se, uostalom, moglo očekivati barem od 18 povjesničara koji su pismo potpisali), čini se kako im je u tom
slučaju bolje odgovaralo pozivati se na neprovjerene podatke iz novinskog članka nego konstatirati činjenično stanje u udžbeniku.
9 Oba su pisma objavljena u časopisu Povijest u nastavi, 9/2007., str. 5-11. Suprotno gledište ponudio je u svojoj knjizi Za hrvatske vrednote inicijator
Otvorenog pisma akademik Josip Pečarić, za kojega je cijeli slučaj udžbenika za osmi razred dio šire međunarodne zavjere za uključivanje Hrvatske
u neke nove balkanske nadnacionalne asocijacije.
SNJEŽANA KOREN:
DVIJE GODINE
POSLIJE
107