Preuzmi u pdf formatu - Documenta

kumenata. Bez ovakvih svjedočenja zauvijek bi se izgubio dio atmosfere, a pojedini detalji, koji se ne pišu, bili bi
izgubljeni. Novinari koji su mi slali službena priopćenja HINA-e ili su me samoinicijativno nazivali i prenosili neke
od off the record izjava pojedinih visokih dužnosnika Ministarstva, puno su nam pomogli. Puno su nam značili i
izrazi potpore nekih visokih dužnosnika Vlade, jednog pomoćnika ministrice vanjskih poslova. Najzahvalniji sam
onoj malenoj skupini kolega povjesničara, napose Zrinki Nikolić i Hrvoju Klasiću (a oboje su bili daleko od Zagreba),
kolegama iz inozemstva, koji su se javljali često.
Sve pokazuje koliko u svemu ima slučaja, koliko su neke stvari teško predvidive. Da smo svi bili negdje, da sam
se slučajno i ja našao izvan Hrvatske i nisam proveo ljeto u Zagrebu, sve bi bilo razvodnjeno i puno nepovoljnije. U
analizi cijelog slučaja trebalo bi problematizirati i gotovo gromoglasnu šutnju članova Povjerenstva (pismo Nikše
Stančića Večernjaku nije tiskano), pa telefonske pozive ljudi koje nikada osobno nisam upoznao, poruke koje su
mi kolege iz Instituta slali po trećim osobama. U svjetlu svega, još apsurdnije izgledaju sumnje onih koji su nas
optužili za plaćeništvo, akcijsku mrežu. Podsjeća me to na one koji svaki potez u svijetu i društvu vide kao dio
opće urote tajnih društava i velikih, tajnovitih igrača. Slučaj Dodatak ilustracija je odnosa Hrvatske prema svojoj
prošlosti, ilustracija kako se prošlošću manipulira u dnevnopolitičke svrhe. Naime, najblaže rečenice koje spominju
da je nakon Oluje bilo zločina i paleži, u našem su slučaju izazvale nevjerojatnu hajku, a da se u isto vrijeme tih
dana u medijima neprestano sluša o nestalim i ubijenim hrvatskim građanima u Osijeku tijekom 1991. Prije svega
je to pokazatelj onoga što je boljka hrvatskih škola već niz godina: razmišljanja „po predmetima“, držanja znanja
u odvojenim pretincima, nemogućnost povezivanja i promišljanja, stvaranje veće slike. Slučaj je i pokazatelj kako
se vodi politika i kako funkcioniraju pojedina Ministarstva u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća. Tu mislim na sve one
telefonske pozive upućene ministru i Ministarstvu, sve ono što se može nazvati, vrlo blago, lobiranjem. Informacije
o tome vjerojatno nikada nećemo u potpunosti dobiti, ne napiše li se tekst sličan ovom. Dodatak pokazuje kakve
novinare i medije imamo, kako su mediji sposobni kreirati vlastitu sliku stvarnosti, kako je moguće izvještavati bez
da se citiraju „problematične“ rečenice i kako na jedan medij nikakav utjecaj ne moraju imati demanti u drugom.
Pokazuju kako je moguće da se u nekim dnevnicima objavljuju nizovi članaka o određenom problemu, a da drugi o
tome uopće ne izvještavaju (npr. Slobodna Dalmacija i Vjesnik oglasili su se jednim člankom). Prije svega, na žalost,
ovaj je slučaj pokazatelj stanja u dijelu naših humanističkih znanosti. On pokazuje ne samo moralnu i profesionalnu,
nego ponajviše intelektualnu dubinu i karakter onih koji su se javljali. Često se u tisku spominjalo kako autori
Dodatka za cijeli posao nisu kompetentni. Kako smo radili uz Povjerenstvo, pretpostavljam da se nekompetencija
odnosi i na njih. Zato bi trebalo krenuti od osnovnog: najprije usporediti bio i bibliografije autora i kritičara. Dodatak
pokazuje i stanje u školstvu, strah od mislećih pojedinaca, nepovjerenje u naše učenike i njihovu sposobnost da
misle, nepovjerenje u nastavnike koji trebaju poučavati.
Nadam se da je sve ovo bilo poučno, da smo iz svega izvukli više pozitivnog no negativnog i da se slično više
neće događati. Ako se ponovi, bit će to pokazatelj koliko i kako je Hrvatska napredovala (ili nazadovala) od ljeta
2005. godine. Mi smo sasvim sigurno daleko pametniji i spremniji boriti se za povijesnu istinu. Bez ostatka.
TVRTKO JAKOVINA:
„DODATAK ZA
NAJNOVIJU
POVIJEST“
U MEDIJIMA
79