Preuzmi u pdf formatu - Documenta

Kako je rat eskalirao, u dijelovima Hrvatske pod nadzorom hrvatskih
vlasti raslo je nepovjerenje i neprijateljstvo prema srpskom stanovniπtvu.
Bilo je otpuπtanja s posla, deloæacija iz stanova, uniπtavanja imovine,
pa Ëak i ubojstava. Iz tih se dijelova Hrvatske iselilo viπe desetaka
tisuÊa Srba. Yves Heller je zapisao sljedeÊu priËu:
Biti danas Srbin u Zagrebu ∑ glavnom gradu Hrvatske ∑ znaËi imati jake æivce
zbog stanja u kojem potpuno vlada bezumlje. To osobito vrijedi za one koji se protive
„osvajaËkoj politici“ πto je vode politiËari iz Srbije, koji æele æivjeti u neovisnoj
Republici Hrvatskoj i, boreÊi se protiv svih zapreka, pokuπavaju pomiriti stavove
ËeπÊe nametnute strahom od drugoga i odjecima sjeÊanja na proπlost nego razumom.
„Svaki Srbin se ovdje osjeÊa ugroæenim od svih, od srpskih kao i od hrvatskih
ekstremista“, objaπnjava G., Srpkinja iz Hrvatske, koja odbija reÊi Ëak i svoje ime.
U Hrvatskoj ima gotovo 12% Srba, od kojih oko 100.000 æivi u Zagrebu, kaæe
ta intelektualka roappleena u mijeπanom braku koja se i sama udala za Hrvata. Sa
zaoπtravanjem krize njezin se obiteljski svijet poremetio, muæ joj je polagano upadao
u hrvatski πovinizam i „okrenuo se“ protiv nje, a osjeÊala je i da se djeca udaljuju.
Pri popisu puËanstva 1981. godine svi Ëlanovi obitelji izjasnili su se kao
Jugoslaveni, ali 1991. godine muæ i djeca upisali su se kao Hrvati. A G. se osjeÊa
isto toliko Srpkinjom koliko i lojalnom graappleankom Hrvatske u kojoj je oduvijek
æivjela i kaæe da nema „drugog rjeπenja za sadaπnji sukob nego da se prizna neovisnost
Republike Hrvatske. (listopad 1991.)
„SnajperistiËka aleja“ u Sarajevu 1992. godine. Jedna od glavnih gradskih cesta bila je
tijekom opsade izloæena vatri srpskih snaga. Tijekom trogodiπnje opsade, srpske su snage
grad sustavno razarale, a mnogo je graappleana izgubilo æivote.
Hrvatski prognanici iz Zapadne Slavonije, 1991.
U knjizi Hrvatsko ratno pismo 1991./92. zabiljeæeno svjedoËanstvo
Vukovarca Ivana o danima provedenim u podrumu za vrijeme opsade...
Ja sam bio u vlastitom podrumu. Zatvorili smo prozore vreÊama pijeska, pa
debelim hrastovim fosnama, u presjeku 10-15 centimetara, pa s te strane nije bilo
tako opasno. Meappleutim, nisi mogo iÊi van , jer nisi znao nikad kad Êe granata da
doleti, da pogineπ. [...] U podrumu nas je bilo trinaest. Sestra, ja i svi susjedi oko
nas. Od toga su s nama bile dvije srpske familije. Nismo nikada na to gledali. [...]
Kad viπe nije bilo germe, nismo mogli peÊi kruh. Sestra bi napravila tijesto, a imali
smo πtednjak na drva, i onda smo na plotni male pogaËice pekli. To je tvrdo bilo,
ne moæe se, pa smo kvasili malo, nakvasiπ pa opet dobro. I krumpira i tijesta se
kuhalo. Onda nije bilo ni tijesta viπe, nestalo i toga.
... te o iskustvima nakon osvajanja grada od strane JNA. Iako je
u ratu bilo i drugaËijih reakcija, ovo je priËa o ljudskoj solidarnosti
i meappleusobnom pomaganju. Za hrabre postupke velikog broja ljudi
vjerojatno se nikada neÊe ni doznati.
Metili su mi noæ pod vrat i u leapplea kalaπnjikov, da Êe me ubiti i di je taj moj koji
je pucao. U tom momentu vikne neko: „»ika...! ∑ mene. Ja pogledam ∑ to je bio
moj susjed, Srbin. Prije mjesec dana smo skupa sjedili i pili, tamo kod mene, kod
moje kuÊe. I on meni kaæe: „»ika Ivane, u auto!“ I ja doappleem do auta, sjednem
27