Preuzmi u pdf formatu - Documenta

„PODIZANJE LJESTVICE VRIJEDNOSTI“
Polemike o „Dodatku za najnoviju povijest“ trajale su i sljedećih tjedana, te su se nastavile, iako nešto manjom
žestinom, do sastanka u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa 25. kolovoza 2005. godine, kada je na
sastanku s predstavnicima srpske zajednice de facto donesena odluka o njegovoj sudbini. Takav postupak utoliko
začuđuje jer su autori Dodatka neprestano uvjeravani da je riječ o dopunskom materijalu za sve učenike u Hrvatskoj
(vidi: Očitovanje na str. 135). No potkraj kolovoza je zapravo samo potvrđena odluka iz lipnja 2005. godine kada
je sa srpskom zajednicom postignut dogovor o uporabi jednog od postojećih udžbenika za svaki razred, koji su u
međuvremenu prevedeni na srpski jezik i preneseni na ćirilicu.
U takvim je okolnostima uslijedilo nekoliko naših sastanaka s predstavnicima Ministarstva znanosti, obrazovanja
i športa, uključujući samog ministra Primorca, te državne tajnike Nevija Šetića i Slobodana Uzelca. Dobivali
smo dosta proturječne signale o budućnosti teksta, pri čemu je podrška za dovršenje radnog materijala ponajviše
dolazila od samog ministra. No već je na sastanku s državnim tajnicima Šetićem i Uzelcem 20. rujna 2005. godine
bilo jasno da Ministarstvo više nije zainteresirano za objavljivanje Dodatka kao priručnika za učenike, iako se još
neko vrijeme spominjala mogućnost njegova objavljivanja kao priručnika za nastavnike. Iz toga mi je razgovora
najviše ostala u sjećanju tvrdnja Nevija Šetića kako je najveći značaj Dodatka upravo u tome što je, bez obzira na
to što nije objavljen kao priručnik za nastavu, „podigao ljestvicu vrijednosti i postavio standarde ispod kojih se više
neće moći ići“. No, je li to zaista tako, govore i ostali „slučajevi“ u nastavi povijesti koji su izbili od prošlog ljeta do
danas, pri čemu posebno znakovitim smatram izradu Eksperimentalnog programa za povijest u kojem su upravo
teme o Drugome svjetskom ratu i nastanku samostalne hrvatske države doživjele značajne promjene u odnosu na
tekst Hrvatskoga nacionalnog obrazovnog standarda za povijest. 42
U listopadu smo ipak dogovorili s Ministarstvom objavljivanje materijala, ali ovoga puta u obliku zbornika
radova o Dodatku. No kasniji pokušaji da se reguliraju obveze dviju strana, tj. potpiše ugovor, ostali su bez rezultata,
te su u veljači 2006. obje strane odustale od daljnje suradnje. U našem je slučaju, uz već postojeće nezadovoljstvo
neodlučnošću Ministarstva (što se donekle može razumjeti zbog pritisaka kojima je Ministarstvo bilo izloženo),
prevagnula spoznaja o postojanju dodatnih recenzija koje nam dužnosnici Ministarstva nisu dostavili na uvid niti
čak spomenuli njihovo postojanje, a za čije su uvrštavanje u zbornik radova o Dodatku ipak tražili suglasnost
njihovih autora (za što smo ipak imali bitno manje razumijevanja). 43 Stoga smo postigli dogovor s Documentom
o objavljivanju materijala u sadašnjem obliku, prvenstveno u svrhu informiranja javnosti o njegovu sadržaju te
procesu njegova nastanka. Na konačni oblik ove publikacije utjecala je i odluka pojedinih recenzenata da uskrate
svoju suglasnost za objavljivanje recenzija. Na objavljivanje su pristali prof. dr. Borislav Grgin i prof. Ivica Suton,
potonji pod uvjetom da budu objavljene i sve druge recenzije. Načelno se suglasio i akademik Strčić, uz ogradu da
treba provjeriti omogućavaju li to zakonske odredbe. Suglasnost su uskratili dr. Stjepan Matković, dr. Mate Artuković,
dr. Mario Jareb i dr. Marino Manin. Dr. Manin smatra kako više nema smisla ni potrebe za njezinim objavljivanjem,
pretpostavljajući da smo uvažili njegove primjedbe većinom tehničke prirode. To bi svakako bilo tako da je Dodatak
zaživio u svojoj prvobitnoj namjeni, kao priručnik za učenike. Dr. Matković je odbio bez dodatnih objašnjenja,
dr. Artuković uskratio je svoju suglasnost pravdajući to znanstvenim i stručnim zamjerkama na koncepciju ove
knjige koja uključuje i eseje troje autora Dodatka, dok je dr. Jareb u svojem pismu istaknuo da javnost neće ostati
42 Trenutačna situacija dobro odražava cjelokupno držanje Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa: na njegovoj web stranici egzistiraju oba teksta,
pri čemu se zasad čini da se za vanjsku uporabu više koristi sadržaj HNOS-a (primjerice prilikom primanja Hrvatske u Međunarodnu radnu skupinu
za poučavanje o holokaustu), dok su za unutrašnje potrebe u uporabi oba teksta.
43 Državni tajnik Šetić rekao mi je u već spomenutom razgovoru da je tražio suglasnost akademika Raukara, dok je dr. Rendić Miočević potvrdio
Magdaleni Najbar-Agičić da je to zatraženo i od njega. Nemamo podataka je li takav zahtjev upućen i S. Razumu.
102