Doktorski rad - FSB - Sveučilište u Zagrebu

- Premazi na bazi mikro-vlakana: visoko signifikantnu razliku u protuobraštaju
balanida pokazali su premazi od mikrovlakana; balanidi su obrasli samo 2-3%, a
makroalge samo 12% ispitivane površine broda, čak i u uvjetima vrlo sporih
brodova.
3.5. Osnovni principi borbe protiv obraštaja
Primjena toksičnih metala u borbi s obraštajem počela je u prvo vrijeme oblaganjem
brodova metalnim pločama. U drugoj polovini 19. i prvoj polovini 20. stoljeća miješane su
toksične metalne komponente u premaze, dok je u drugoj polovini 20. stoljeća metalna
komponenta postala dio sintetizirane makromolekule kopolimera u premaznom sustavu.
Prve temeljitije studije o toksičnim metalima znanstvenici su proveli tek početkom
1920. godine. U studije su najprije bili uključeni teški metali. Parker (1924.), a kasnije i Kohl
(1954.), su ispitivali metale: aluminij, željezo, krom, olovo, kositar, cink, bakar, živu i kadmij.
Unutar režima testiranja najdjelotvorniji su se pokazali bakar, kadmij, cink i živa. Jednako
tako, bez obraštaja se pokazalo i srebro, ali smo dotle dok nije korodiralo te je efekt
protuobraštanja potpuno izostao.[45]
Zanimljivo je kazati da elementarni kositar u studijama Parker (1924.) i Kohl (1954.)
nije pokazao nikakvo djelovanje. Međutim, samo dvadesetak godina kasnije (1974.),
organokositreni spoj (3-butil-kositreni-oksid) je u spoju s kopolimerima metakrilne kiseline,
postao osnova za čitavu generaciju visokodjelotvornih AV premaza. Ti premazi su se koristili
do početka osamdesetih kada dolazi do ekološkog udara u engleskom i atlantskom podmorju
francuske obale. Naime, tada je otkriven visoki toksički učinak organokositrenih spojeva, što
je u konačnici rezultiralo potpunom zabranom organokositrenih spojeva u AV premazima s
prvim siječnjem 2003. godine.
Danas je u literaturi uveden pojam biocida, koji se odnosi se na metalnu komponentu
koja sudjeluje u intoksikaciji ili inhibiranju rasta živih organizama.
Polazeći od činjenice da su makromolekule bjelančevina živih stanica sastavljene od
liganda (niza molekula na kojima se nalaze reaktivne skupine), uspjela se dokazati
pretpostavka da se na tim mjestima vezuju teški metali, te blokiraju rast i život organizma.
Dakle, molekule liganda, kao sastavni dijelovi makromolekula proteina s reaktivnim
hidroksilnim, karboksilnim, tiolinim, fosfatnim, imidazolnim i drugim skupinama, vezanjem
metala poremećuju metabolitički ciklus organizma. Iz toga proizlazi da se vezani metal na taj
način uključuje u životni ciklus stanice, te temeljem međureakcije liganda i organskog
70