EGIPATSKA KNJIGA MRTVIH - Berane

me probijanja puta koji vodi u Amenti. Ista je scenografija služila,
kako je već prikazano, za ilustraciju misterija u religijskoj
i duhovnoj fazi.
Za Poglavlje 64 Rituala (Knjiga mrtvih) zna se da je postojalo
u vrijeme kralja Septia iz Prve dinastije, kojeg Maneto naziva
Usaiphais. Bilo je to prije više od 6000 godina. Ovo poglavlje
iz "Knjige života" recitiralo se pri izlasku na dan kako ne bi
došlo do zadržavanja na putu za Duat (Tuat ili Dwat), bez obzira
radi li se o ulasku ili izlasku, za uzimanje svih obličja koje
osoba poželi i da ne bi umrla po drugi put. Ako se ovo poglavlje
poznaje, osoba postaje pobjednik na zemlji (kao i u donjem svijetu)
i izvodi sve stvari koje čini živi. Poglavlje je i onda bilo toliko
staro da se gubi iz vida, a ponovno je otkriveno "na ploči
boga Hennua (ili Sekrua)". Otkrili su ga majstori graditelji u
vrijeme kralja Septia Pobjedonosnog. Kada je ovo poglavlje sastavljeno,
primarne snage prirode bile su sjedinjene u jednom
bogu koji je prikazan kao gospodar dvaju lica, koji je "ključao
putem vlastitog svjetla", "Gospodar uskrsnuća, koji je izašao iz
sumraka i rođenje kojeg je iz Kuće smrti". To jest, kao solarni
bog koji bijaše Atum na jednom obzorju i Horus na drugom.
Zbog toga je gospodar dvaju lica.
Manes govori o skladu s obilježjem sina koji kazuje ocu:
"On je ja i ja sam on." U to vrijeme kroz zemlju su podzemne
putove gradili Ptah i njegovi patuljasti radnici. Duh svijeta stvoren
je na novoj terra firma, u zemlji vječnosti, nad koju je bog
sunca izlijevao svoj noćni sjaj kada je osvjetljavao Duat svojom
neopisivom slavom (Pogl. 15). "Gospodar uskrsnuća" kao solarni
bog tada postaje gospodar uskrsnuća kao stvoritelj navijek
živućih duša.
Egipatska teologija stoga bijaše temeljena na mitologiji što
joj je prethodila; to joj je dalo karakter i značaj. Tako je s hebrejskom
i kršćanskom teologijom. Ali između njih ovdje postoji
razlika. U Egiptu je mitologija opstala tako da su se počeci teo-