EGIPATSKA KNJIGA MRTVIH - Berane

na gaelskom irskom označava tijelo. Corpus je na latinskom riječ
za mrtvo tijelo. Svim tim izrazima prethodi egipatska riječ
karas ili karast s podignutom ili ustalom mumijom koja određuje
značenje. Svako mumificirano tijelo bilo je karast i načinjeno
je obilježjem besmrtnosti nalik Oziris-sahuu ili Horusu, prototipu
Krista. Postupno je postalo vrlo jasno da je religija Chrestoi
prvotno započela u Memfisu s kultom mumije po dvije karakteristike
koje su predstavljale tijelo i duh, ili Ptaha u materiji i
Khepera (Iu-em-hetep) u duhu. Na taj je način ptica sokol što
proizlazi iz karast-mumije bila slika uskrsnuća. Podrijetlo Krista
kao pomazanog ili "karasta" objasnit će povezanost imena
Krist i imena Kristijani (Christiani) s pomazanjem i premazivanjem
uljem. Horus, kamitski Krist, bijaše pomazani sin. Ulje
na njegovom licu bilo je znak njegove božanstvenosti.
Taj lik Krista zastupao je Pavao kada je rekao da oni koji
"imitiraju Krista 45
ne mogu biti ni muško ni žensko jer su jedno
(čovjek ili mumija) u Isusu Kristu". Krist je metaforički "imitiran"
u procesu uljenja ili pomazanja, procesu koji svoje podrijetlo
ima u stvaranju mumije. Bez obzira jesu li mrtvi predstavljani
kostima premazanim slojem krvi, svježe obojenom zemljom
ili tijelom kojem je izvađena utroba i koje je isušeno te obloženo
odjećom od tisuću zavoja, objekt je čuvan i ovjekovjećivao
je umrlog u nekoj trajnoj formi osobnosti. Cilj Egipćana bio je
izrađivanje mumije koja nije pripadala niti se kvarila kao slika
trajnosti i kontinuiteta, obilježje vječnog ili Oziris-karasta u liku
mumije. Zbog toga je povoj bio bez šava i velikom duljinom
kojom je mumija omatana predočivalo se beskrajno trajanje. Neki
od odmotanih povoja bili su dugački i po sedam ili osam stotina
metara. No, ma koliko bili dugački, izrađeni su bez šava.
Na ovakav način povezivanja (odijevanja) aludira se u poglav-
45
Ili oni koji se "pretvaraju u Krista".