vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji - Ivan Muzic

nije bilo mnogo, jer je gotovo cijelo naselje na tom zemljištu u turskom
dolasku prešlo na muslimanstvo, bivši prije toga u glavnoj masi patarensko,
s druge strane koliko je katolika i bilo, nije ih na seljenje mamio
nijedan pogodniji socijalni ili ekonomski momenat. Osim toga turska je
uprava po tim krajevima naseljavala u pravilu samo beskućne pastire iz
unutrašnjosti Balkana, i zbog toga, što su ti pastiri i sami od volje išli u
nove krajeve radi mnogih materijalnih dobara i zbog potpunog pouzdanja
Turaka u vjernost tih pastira i njihovu veliku ratničku vještinu. Seljenja
je sa istočne strane Dinare na zapadnu bilo u jačem broju, ali su ga
izveli starosjedioci Hrvati, koji su u velikoj množini prešli na islam. Oni
su u jakoj mjeri pojačali one muslimane, što su izašli iz starinačkog stanovništva
na tom tlu. Otuda i onaj veliki broj muslimana, koji nalazimo
za turskog gospodstva po tim krajevima, a koje karakterizira štokavskočakavski
govor ikavskog narječja a nove akcentuacije, tipičnog dijalekta
s jedne i s druge strane Dinare otkada odande datiraju naši pisani spomenici.
Kada je onda oslobadjano od Turaka to zemljište izmedju Neretve
i Zrmanje, po sudu mnogih historiografa, preselilo je sa istočne strane
Dinare mnogo naroda na njega. No stanje se katoličkog naselja po tim
krajevima dade točno utvrditi po župskim statistikama, vodjenim i u 16.,
17. i 18. st., te se po njima jasno vidi, da je broj katolika na istočnoj strani
Dinare oko 1700. god. bio gotovo toliki, koliki i nešto vremena prije te
godine. Osim toga seljenja je s te strane moglo biti i u druge oslobodjene
krajeve, a ne samo preko Dinare. Stoga je otuda moglo preseliti naroda
katoličke vjere u sasvim malenom broju. Medjutim izvršeno je u to doba
u jakoj mjeri unutarnje saseljavanje, a saseljavao se narod iz krajeva,
oslobodjenih od Turaka, što su nekada pripadali Hercegovini kroz dugi
niz godina, te su stanovnici iz njih još oko 1700. imali hercegovačku
tradiciju, i otuda tvrdjenje da se selilo iz Hercegovine. Ti su krajevi bili:
Imotsko Polje, Radobilja, Donja Cetina i donekle Poljica. Oni su dali
raselice Srednjoj i Gornjoj Cetini i Zagori, a pojedini su skupovi došli i
u Petrovo Polje i Bukovicu. Kada su se onda smirile prilike, nastalo je
novo seljenje. Selio je narod opet naročito sa Imotskog Polja, Radobilje i
istočnih Poljica, ali je i Cetina i donekle Zagora, sudjelovala pri tom. Ta
je migracija dala vrlo velik broj raselica današnjoj Bosni i Hercegovini,
naročito Brotnju, Blatu, Ljubuškom, Duvanjskom, Buškom, Livanjskom
i Skopskom polju, onda Zenici, Žepču i Tešnju, Dervenskom kraju i onome
oko Majevice.
102