vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji - Ivan Muzic

mnogo svojih kmetova i kolona. I ta je socijalna grupa bila mnogobrojna
i svakako mnogobrojnija od održanih plemenitih rodova.
Vlasi, potomci s jedne strane Rimljana od njih dovedenih sa različitih
strana carstva kolonista, a s druge poromanjenih starosjedilaca, stanovali
su isprva u planinskom sklopu Dinare i Velebita, ali su se poslije,
u 14. i 15. st., pustili i dalje u doline i na ravnine gdje su se odmah stali
miješati mnogo sa ratarskim hrvatskim naseljem. Oni su u glavnom bili
pastiri posebnoga, po njima prozvanoga “vlaškog” tipa, karakterističnog
zbog etapnog kretanja ljeti u visoke planine, a zimi u župnije niže krajeve,
ali je medju njima u poljima kasnije bilo i prenosnika robe i manjih,
trgovaca primorske i vlaške trgovine. Po socijalnom položaju oni su bili
na najnižem stepenu, nemajući nikakvih većih povlastica. Zbog svoga
planinskog pastirskog života bili su vanredni ratnici, i radi toga su u vrijeme
ratova bili i mnogo traženi. Nekoje su znatnije porodice izmedju
njih znale te svoje ratničke sposobnosti i zgodno iskoristiti u dobivanju
većih povlastica, manjih posjeda, a katkad i plemstva. Ti su Vlasi, zvani
često zbog crne ovčje vunice svoga odijela i Morovlasi, Morlaci, na tom
zemljištu oko Dinare i Velebita izgubili svoj romanski jezik još u 14. o
15. st., ili su u to doba bili bar dvojezični. No pojedine grupe izmedju
njih mora da su i romanski govorile još i u 15. st. i u vrijeme prodiranja
Turaka, jer ih izvještaji hrvatskih vlasti zovu još u 16. st. “Stari Rimljani”.
To dokazuju najposlije i oni njihovi potomci na Krku blizu Malinske
i oko Čepićkog jezera u Istri koji su romanski govorili još u 18. st.
Te tri grupe naselja na tom hrvatskom banskom području sjeverno
od Cetine stajale su u odnosu prema Turcima u njihovu napredovanju
svaka na svoj način. Turci su u hvatanju prijateljskih veza, dakako, najviše
nastojali dobiti za sebe plemenite rodove, jer su u njihovim rukama
bile uprava zemlje i ratničke organizacije. Stoga su s njima najviše i
sklapani uzajamni brakovi, kako to pominje Posedarski, i članovima tih
rodova nudjane su i davane velike donacije i druga materijalna dobra. Taj
odnos zapazili su vrlo jasno Sanudo i mletački izvještavači sa primorja
i oni stalno javljaju o njemu. Izmedju tih plemenitih rodova hrvatskih
izašlo je, svakako, dosta onih koji su u to doba prešli na muslimanstvo.
Posedarski koji to muslimanjenje pominje, hoće s tim najviše i da opravda
bana Karlovića, jer mu je to najjači dokaz teških prilika oko bana. To
prelaženje plemića Hrvata sa toga zemljišta na muslimanstvo javlja za
god. 1524. i plemić Ivan Kobasić koji piše višim vlastima da je sve bolje
73